Intenzivna suradnja Muzeja Međimurja Čakovec i Dvora Veliki Tabor na projektu Living Castles, koja je uključivala povezivanje kulturnih ustanova i razvojnih agencija na očuvanju kulturne baštine sjeverozapadne Hrvatske i sjeveroistočne Slovenije, rezultirala je ovih dana gostujućom izložbom Dvora Veliki Tabor u Muzeju Međimurja Čakovec. Riječ je o izložbi pod nazivom „Juraj Rattkay Velikotaborski 1613-1666.“

Postav općenito govori o plemićkoj kući Rattkay, s naglaskom na Jurja Rattkaya II., autora prve tiskane hrvatske povijesti „Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae“ - u prijevodu „Spomen na kraljeve i banove kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“, koja je svjetlo dana ugledala prije 370 godina – 1652. u Beču. Uz sve ostale činjenice vezane uz Jurja Rattkaya valja istaknuti njegove prijateljske, pa i političke veze s braćom Zrinski, Nikolom i Petrom.

Ova zanimljiva povijesna reminiscencija postavljena je u povodu Dana Međimurske županije, a može se razgledati do 27. kolovoza 2022. godine u stalnom postavu na 2. katu palače Staroga grada. Autorica postava je muzejska savjetnica i kustosica Dvora Veliki Tabor Nadica Jagarčec.

Za one koji žele znati nešto više o Jurju Rattkayu donosimo tekst muzejske savjetnice i autorice izložbe Nadice Jagarčec.

Juraj Rattkay Velikotaborski
Nadica Jagarčec

Dvor Veliki Tabor bio je tijekom tri stoljeća (1502 – 1793) glavno sjedište obitelji Rattkay, čiji su se pripadnici isticali u vojnom, političkom, crkvenom i kulturnom životu tadašnje Hrvatske. Jedan od najistaknutijih među njima bio je Juraj II Rattkay (1613-1666), kanonik Zagrebačkog kaptola, poznat kao dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda. No, ponajprije Juraj II Rattkay značajan je kao autor prve sustavne povijesti Hrvatske pod naslovom Memoria Regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae, objavljene 1652. godine u Beču.

Značaj plemićke obitelji Rattkay istaknuo je povjesničar Emilij Laszowski u svom napisu Porodica Ratkaja 1895. godine objavljenom u časopisu Prosvjeta: Mnoge su hrvatske porodice tečajem viekova izumrle, koje su svom narodu podale odličnih i slavnih muževa, koji se proslaviše budi svojim političkim djelovanjem, budi kao vrstni vojskovodje i junaci ili opet zapremiše častno mjesto na kulturnom polju hrvatskog naroda. Ovi posliednji zaslužuju tim veću pozornost i slavu, kad znademo prilike u kojima je narod hrvatski u prošlim vjekovima živio, boreći se neprestance protiv Turčina, da si očuva barem život, kada mu nije bilo dokolice posvetiti se kulturnom napredku. Pa ipak našlo se je takovih muževa, koji su istom rukom umjeli vješto držati oštar mač za obranu svoje domovine, a takodjer i perom podati svom narodu duševnu hranu, vodjeni jedino čistim patriotizmom. Niesu se bojali graje, koja se onda znala dići protiv njima – jer su pisali kao Hrvati. Medju ovakve izumrle porodice hrvatske punim pravom možemo ubrojiti takodjer i porodicu Ratkaja, koja je svojoj domovini rodila vriednih sinova, ne samo junaka na bojnom polju, već i slavnog nam historika, kojega djelo pisano polovicom sedamnaestog vieka, vriedi još i danas, te zaslužuje odlično mjesto, osobito što se tiče tendencije, kojom je pisano. Za to upravo mislim, da je na svaki način vriedno, upoznati se pobliže porodicom Ratkaja, koja je kroz puna tri vieka zapremala u Hrvatskoj odlično mjesto medju ostalim hrvatskim velikaškim porodicama.

Preci Jurja II Rattkaya, porijeklom iz sjeverne Ugarske, stigli su u Hrvatsku početkom 16. stoljeća. Hrvatski ban Ivaniš Korvin (1473-1504) dodijelio je 1502. godine Pavlu Rattkayu, za ratne zasluge i 200 forinti duga, prve posjede u hrvatskim krajevima: Jurketinec i Tabor ili Vrbovec pokraj rijeke Sutle u Hrvatskom zagorju. Tijekom 16. stoljeća hrvatsko je područje bilo izloženo novim navalama turskih osvajača. Nakon porazne bitke na Mohačkom polju 1526. godine, na ugarsko - hrvatsko prijestolje zasjela je vladarska dinastija Habsburg . Osmanlije su osvaja li sve veća područja u Hrvatskoj i Slavoniji, sve do Virovitice i Čazme – Hrvatska je svedena na ostatke ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva. U tom zlosretnom 16. stoljeću, pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama u borbama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I Habsburški dodijelio je Petru II (+1586. g) i Pavlu III (+1578.g.) Rattkyu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihovog oca Pavla II (1566.g.) koji je do pogibije u bici kraj Preloga bio aktivni sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti : bio je hrvatski podban (1538.g.), podžupan Varaždinske i Križevačke županije (1542.g.) te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji (1539-1555) (Gulin, 1995.13).

Petar II ( + 1586.g.) ženidbenim je vezama (sklapao je brak 3 ili 4 puta) znatno povećao posjede Rattkaya - bio je jedan od najmoćnijih plemića u Hrvatskoj. Sudjelovao je u gušenju hrvatskoslovenske seljačke bune 1573.g., iako ona nije zahvatila Rattkayeve posjede. Gotovo do potkraj svog života bio je zapovjednik četa te je u Grazu držao 50 vojnika. Umro je u Velikom Taboru 1586. godine. Sahranjen je u desinićkoj župnoj crkvi, a nad njegovim je grobom u kamenu isklesan njegov lik u viteškoj odori i izveden latinski natpis.

Sin Petra II, Ivan II ( + 1611.g.) i njegova žena Ana Konjski, koja mu je u vlasništvo donijela mnoge posjede (Susedgrad, Donju Stubicu), bili su djed i baka Jurja II Rattkaya. Ivan II dobio je od kralja Rudolfa II sajamski privilegij za sela Sopot, Desinić i Mali Tabor, a od toga je i sam ubirao značajne novčane prihode.

Jedan od sinova Ivana II i Ane Konjski ( imali su tri sina i pet kćeri) jest Petar III Šimun koji je, kao i njegov otac, bio kapetan karlovačkih konjanika. Godine 1617. i 1628. imenovan je kraljevskim povjerenikom u Hrvatskoj prilikom uvođenja bana Sigismunda Erdődyja na njegovu dužnost, koju čast obnašahu tada samo najodličniji od plemstva (Kukuljević, Arkiv,IX, 177.). Petar III Šimun Rattkay je u braku s Barbarom Erdődy imao dvoje djece: sina Jurja II Rattkaya ( 1613-1666) i kćer Mariju Elizabetu.

Navodeći podatke iz Catalogi personarum, Mijo Korade je objelodanio da se Juraj II Rattkay rodio 22.XII 1613. godine u Velikom Taboru . Raniji autori napisa o Jurju II Rattkayu nisu znali taj podatak pa su navodili da se on rodio 1612. godine. Razmimoilaženja postoje i u pogledu mjesta rođenja. F. Šišić pretpostavlja da se po svoj prilici rodio u Karlovcu, gdje mu je tada boravio otac kao krajiški časnik.

Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju (1627-1631) i prvu godinu studija filozofije. U Loebenu, u Austriji, 1632. g. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobrog je zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. (Korade, 2001.). No, ubrzo, Juraj je napustio isusovački red te nastavio studij filozofije u Grazu; od 1637-1639.g. bio je gimnazijski profesor prvo u Zagrebu a potom u Gyoru. Tu je 22. XI. 1639. otpušten iz isusovačkog reda.

Za vrijeme studija u Beču, 1640. tiskao je Juraj Rattkay hrvatski prijevod latinskog djela isusovca G. Lamormaina, pod naslovom Kriposti Ferdinanda II, Rimskoga cesara, kraleztvih nimškoga, vugrskoga, češkoga, dalmatinskoga, hervackoga i slovinskoga, kralja . Dok je djelo, što sam naslov zorno govori, posvećeno caru Ferdinandu II i njegovoj borbi protiv protestantizma, prijevod je Juraj posvetio svom zaštitniku, grofu Ivanu Draškoviću. Već naslovnica Kriposti najavljuje da se Juraj predstavlja kao Slobodni gospodin od velikoga Tabora grada i kao zagrebački kanonik – dakle u to vrijeme je već svakako raskinuo veze sa isusovačkim redom a biskup Benedikt Vinković već ga je imenovao kanonikom katedrale.

I. Kukuljević Sakcinski ističe da već iz Predgovora čitatelju koji prethodi Kripostima svatko može uvidjeti rodoljubno srdce piščevo, i ugladjeni jezik, kakovim je malo kajkavskih Hrvata u ono doba pisalo. Rattkay se obraća čitatelju ističući važnost pisanja i govorenja na narodnom (slovinskom ) jeziku: suze negda oči moje kada vidim sve druge narode v tom se truditi (ili nove knjige pišuč, ili na svoj jezik obračajuč), da svoje ljuctvo na nemarnost svitskog duguvanja, na nasliduvanje kripostih, na zveršenu ljubav božju terse se dopeljati: a sami naši Slovinci tako nemarni gnjiju, i sami svoju sramotu ne čute.

Svojim govorom 1641.g. u crkvi sv. Stjepana u Beču, Hvalospjev sv. Ladislavu ugarskome kralju slavnoga ugarskog naroda, izgovoren u bazilici sv. Stjepana prvomučenika, sveca zaštitnika bečkog sveučilišta postigao je veliki uspjeh i potvrdio glas dobroga govornika. Godine 1643. imenovan je čazmanskim i kalničkim arhiđakonom i kanonikom lektorom.

U međuvremenu Rattkay je zajedno s banom Draškovićem ratovao protiv Turaka a posebno se istakao u bitci pokraj Kladuše (1641.g.). Po nalogu bana Draškovića obilazi je pogranične utvrde uz tursku granicu i nadgledao radove obnove i utvrđivanja; Juraj II Rattkay sudjelovao je na zasjedanju Ugarskog sabora u Požunu. Na tom je zasjedanju ban Ivan Drašković izabran za palatina pa ga je Rattkay pozdravio biranim riječima ili, kako kaže Kukuljević, krepkom besjedom, koju je i priopćio u svojoj povjesnici : Ne znam trebamo li prije tugovati ili veseliti se ovom željenom uvećanju tvoje časti, presvjetli potkralju i palatine. Svi se trebamo veseliti zbog povoljnog vjetra tvoje svjetle sudbine, ali trebamo i tugovati ..što si nam oduzet. ...Živi nam triput sretan i blažen, novi palatine, veći od predaka svojih, živi za slavnu Panoniju, ... ali tako živi za nju da ne zaboraviš na nas i da si naš.

Osim Ivana Draškovića, osobiti prijatelji Rattkayu bili su i braća Nikola i Petar Zrinski. Petar Zrinski i Juraj Frankopan uputili su 1647. godine molbu Zagrebačkom kaptolu da dopusti Rattkayu poći s njima u rat protiv Šveđana. Tako je Rattkay uz dopuštenje Kaptola kao vojni dušebrižnik pratio hrvatsko konjaništvo kroz bitke posljednjih mjeseci Tridesetogodišnjeg rata u Češkoj, Saskoj i Turingiji.

Posredovanjem bana Nikole Zrinskog postao je Rattkay 1651. godine kraljevskim povjerenikom za vlaška pitanja. U to vrijeme Rattkay je s banom Nikolom ratovao protiv Turaka kraj Petrinje, Kostajnice i na Uni . Vrlo detaljno opisao je Ratkaj u svojoj povjesnici bitke koje su se tada vodile protiv Turaka a u kojima je i sam sudjelovao. Opisujući iscrpljujuće bitke s Osmanlijama Rattkay je isticao hrabrost i junaštvo bana Nikole Zrinskog kao svijetli primjer plemenitog i velikodušnog vojskovođe.

Godine 1652. Rattkay je u Beču u tiskari Mateja Kosmerovija tiskao reprezentativno povijesno djelo Memoria regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae ( Spomen na kraljeve i banove Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije). Na pisanje ovog djela potaknuo ga je ban Ivan III Drašković (1603–1648). No, budući da je Drašković umro prije negoli je Rattkayevo djelo tiskano, izabrao je Rattkay tri pokrovitelja svojoj knjizi: mladog kralja Ferdinanda IV, Nikolu Zrinskog (1620-1664) i brata mu Petra (1621-1671), pa je njima trojici knjiga posvećena.

Ratkayeva Memoria sadrži 277 stranica; na kraju su objavljena i dva Rattkayeva govora – svetoladislavski govor u Beču i oracija na zagrebačkom sinodu. Rasprava o hrvatskoj povijesti podijeljena je u šest knjiga, od potopa do 1651. godine. Na samom početku Memorie, iza naslovnice objavljena su dva Šubarićeva bakroreza. Na jednom je vijenac svetaca i svetačkih vladara, «ilirskih» kraljeva s apostolom Pavlom u sredini, koji je prema napisu, proputovao cijeli Ilirik, čime je Rattkay želio istaknuti ideju Ilirika kao posvećene zemlje. Na drugom bakrorezu vidi se Ferdinand IV a u pozadini njegova konjaničkog lika nazire se kršćanska vojska koja kreće u borbu protiv Turaka, u desnom gornjem kutu slike vidi se križ i nad njim geslo: in hoc signo vinces (pod ovim ćeš znakom pobijediti) - čime je autor htio naglasiti da Habsburgovce čeka zadatak protjerivanja poganskih neprijatelja s posvećenog «ilirskog« tla(Bene, 2001.,12.).

U uvodnom dijelu Memorie, nakon opisanih bakroreza slijedi Posvetna poslanica Ferdinandu IV i Posvetna poslanica Presvijetloj gospodi Nikoli i Petru Zrinskom.

Nakon toga, obraćajući se u Predgovoru slavnim staležima i redovima Kraljevstva Slavonije i Hrvatske, autor ističe svoju nakanu da napiše spomenicu našega roda, spomen na početke i veličinu kraljevstava, niz kraljeva i potkraljeva, pučke običaje i junačka djela vojnika ali jednako tako jasno se očituje i njegova kritika upućena suvremenicima : a što bi drugo moglo nastati od ovog našeg stoljeća kad su jedni obamrli, druge, koji su zabavljeni ispraznim, uzrujava lijenost koja ne miruje, treće je čvrstim lijepkom priljubila uza se pohota, četvrte šiljcima zavisti i takmenja podbada častohleplje, a pete nezasitna žudnja za posjedovanjem i gospodarenjem tuđime tjera da bjesomučno upropašćuju nevine.

Predgovoru čitatelju prethode smještene su pozdravne pjesme upućene Rattkayu i njegov portret te 5 epigrama i jedan kronostih koji određuje godinu završetka pisanja djela – 1651. Pjesmom ga pozdravljaju četiri autora: Ivan Zakmardy, varaždinski podžupan, Petar Bažaj, Ludovik Bedeković i Kristofor Kalmandi. Ispod Rattkayeva portreta (iz serije bakroreza Eliasa Wiedemana, 1650. g.) ispisana su dva Rattkayeva distiha o njemu samom:

Drevno me porodi plemstvo, othrani krepost, a mužem stvore me Muze i dvor, plemićki naslov i grb.
Takav pisah, govorih i činih što korisno bit će,
Živjeh – potomstvo, sad život ti predajem svoj.

J. Rattkay je 1653. godine položio prisegu na župu Stenjevec pokraj Zagreba (Ivančan, 545.) a tri godine nakon toga obnaša je naslov prepošta metropolije Kalocse. Uz podršku Zrinskih Rattkay je i nadalje obnašao svoje političke dužnosti te održavao veze s uglednim intelektualcima grupiranim oko kongregacije svetog Jeronima u Rimu: dopisivao se s Jeronimom Paštrićem i Jurjem Križanićem. (Golub, 1989., Golub, 1978.).

Zbog oštre i otvorene kritike svojih suvremenika Rattkay je objavom Memorie stekao brojne neprijatelje u uglednim obiteljima koji su priželjkivali osvetu. No, ubrzo Rattkay je i sam svojim neprimjerenim ponašanjem (optužen je za preljub s nekom ženom) pridonio tome da je prvo kažnjen novčanom globom i oduzimanjem pola godišnjih kanoničkih prihoda a 1662. g. Rattkayu je biskupski sud oduzeo sve časti, naslove i crkvene dohotke, pa je tako primoran napustiti Kaptol i povući se na svoje imanje i kuriju Kraj na rijeci Sutli. Sve se to zbilo nakon skandala koji su izazvala Rattkayeva ljubavna pisma gospođi Ani Malenićkoj. Pisma su, umjesto kod dame, završila kod njene mame a nakon toga kod biskupa Petretića.

Nedugo prije smrti, zalaganjem Petra Zrinskog, biskup Petretić vratio je Rattkayu prijašnji status i omogućio mu nastavljanje svećeničke uloge. Oko 1665. imenovan je župnikom Svetog Ivana u Novoj Vesi iznad Kaptola. Preminuo je kao župnik u Sv. Ivanu 1.IX. 1666.g. uz biskupovo dopuštenje pokopan je sa svim kanoničkim počastima u kripti zagrebačke katedrale (Korade, 2001.).

Završimo ovaj tekst Rattkayevim riječima koje je zapisao u Predgovoru čitatelju:

...Koliko god se oprezno i potpuno iskreno trudili uvijek držati puta istine, ipak teško da nas svi mogu držati onakvima kakvi pokušavamo biti. Bez obzira na to, da bih u potpunosti mogao opravljati službu povjesničara i manje se plašiti pokuda strožih kritičara, zacrtao sam da mi je činiti tako da se ne doima da sam iz straha skrenuo s puta istine, niti da laskam kako bih se nekome ulagivao.