Tijekom cjelokupne su ljudske prošlosti izbijali povremeni prijelomni trenutci ili važna otkrića koja su razvoj čovječanstva pokrenula naprijed. Od pojave najstarijega čovjekovog pretka pa do kraja paleolitika i mezolitika, te svojevrsne skokove u razvoju obilježila je pojava prvoga kamenog oruđa, otkrića vatre, sposobnosti govora te umjetnosti. Međutim, tisućama, pa čak i milijunima godina čovjekov se način života nije mijenjao, a većinu najdužega paleolitskog arheološkog razdoblja naša je vrsta živjela uglavnom nomadskim lovačko-sakupljačkim načinom života. Neprekidna potraga za hranom bila je osnovna aktivnost naših predaka, a stalna su kolebanja klimatskih prilika s povremenim razdobljima intenzivne hladnoće, uvjetovala čovjekovo neprestano seljenje ovisno o njezinoj dostupnosti.

Prije oko 12 000 godina, naglim i nepravilnim globalnim zagrijavanjem završilo je tzv. ledeno doba što je čovječanstvu otvorilo nove mogućnosti, pa je stoga formiranje toplije i sušnije klime jednake današnjoj, jedna od prekretnica koje su preobrazile društvo. Čovjek je po prvi put poljoprivredom počeo utjecati na prirodu – otpočeo je neolitik ili arheološko razdoblje tijekom kojeg započinje proces stvaranja svijeta u kakvom danas živimo. Umjesto da lutaju u potrazi za hranom, ljudi su je počeli proizvoditi sami, što je rezultiralo trajnim naseljavanjem na jednom mjestu ili početkom sjedilačkoga načina života. Uspješnom domestikacijom životinja i kultivacijom biljaka, stvorena je mogućnost uzgoja hrane na dotad nenaseljenim područjima, a napredak je ljudskih zajednica ovisio o njihovoj sposobnosti da iskorištavaju prirodu. Trajno naseljavanje na jednom mjestu utjecalo je na gomilanje materijalnih dobara, što je potaknulo razmjenu i trgovinu te stvaranje međusobnih veza. Složeniji međuljudski odnosi pridonijeli su razvoju društva što je ponajprije vidljivo u materijalnoj kulturi, koja je tehnološki razvijenija te tipološki i stilski raznolikija. Naveden proces neolitizacije čiji začetci nastaju na području Bliskoga istoka i jugozapadne Azije, postupno se širio razmještanjima neolitskih zemljoradničkih populacija i njihovim interakcijama sa skupinama lovaca sakupljača. Od 6. tisućljeća pr. Kr. u Europi tako postupno nastaju prve poljoprivredne zajednice.

Sljedeća novina koja je uvelike izmijenila život prapovijesnoga čovjeka bila je pojava nove sirovine – metala. Kao posljedica poznavanja tehnologije iskorištavanja ruda za potrebe proizvodnje metala, često su od oko sredine 5. tisućljeća upotrebljavani prije svega bakreni, ali i zlatni te srebrni predmeti, pa je spomenuto arheološko razdoblje nazvano bakreno doba. Osnovna gospodarska djelatnost i dalje je bila poljoprivreda, ali s izraženijim stočarstvom kao akumulativnijom privrednom granom koja je stvarala viškove, omogućavala intenzivniju razmjenu i trgovinu te stvaranje znatnijih materijalnih bogatstava. Unaprijeđivane su pojedine gospodarske djelatnosti te obrtničke vještine i znanja. Time su stvoreni kompleksniji društveni odnosi, koji su među ostalim rezultirali i začetcima društvenoga raslojavanja. Započela je diferencijacija položaja određenih članova društva prema ugledu ili rangu, a egalitarni su društveni odnosi postupno poprimali obilježja hijerarhijskih. U svrhu boljega funkcioniranja i čvršće organizacije, bakrenodobne su se populacije ustrojavale u patrijarhalne rodovske i plemenske zajednice, a njihova je potreba za sirovinom među ostalim, uzrokovala i teritorijalna pretendiranja koja su nerijetko završavala sukobima. Krajem bakrenoga doba Europu je zahvatio novi val migracija i postupnih razmještanja populacija, kojima je ishodište bilo područje istočnoeuropskih stepa. Spomenute pokretljive stočarske zajednice koje su posjedovale znanja o metalurgiji bronce, domesticirale i zauzdale konja te izrađivale kola – tijekom druge polovice 4. i početkom 3. tisućljeća pr. Kr. – svojom su kulturom utjecale i postupno transformirale europske bakrenodobne populacije.

Simbioza europskih regionalnih bakrenodobnih kultura s novopridošlim stepskim nadregionalnim kulturnim kompleksima tijekom prve polovice 3. tisućljeća pr. Kr., obilježila je početke brončanoga doba – jedne od ključnih razvojnih faza ljudske prošlosti. Istovremeno iz istočnoga Mediterana pristizali su utjecaji egejske kulture, kao i s područja Anatolije te Mezopotamije – tadašnjih izvorišta razvoja prvih urbanih središta, preteča monumentalne arhitekture, kompleksne administracije, standardiziranoga sustava vaganja i mjerenja te razvijenoga gospodarstva i trgovine. Širenjem dostignuća i inovacija, pomicala se periferija razvoja te stvarala sve veća mreža razmjene i trgovine. Te su okolnosti potencirale ubrzan razvoj koji je izmijenio Europu, dotad naseljenu malim ratarskim i stočarskim zajednicama povezanim na lokalnoj razini. Kreirani su pojmovi teritorija i političke kontrole, što je predstavljalo začetke stvaranja prvih organiziranih zajednica ljudi te kasnijih željeznodobnih proto-država na rubu ili sa začetcima pismenosti. Brončanodobna Europa novih vrijednosti, sa simbolima bogatstva i moći, bila je svojevrsni kapitalistički svijet u nastajanju.

Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki