Jedan od najstarijih prikaza Međimurki odjevenih u tibete donosi Ferencz Gönczi, mađarski učitelj u knjizi „Muraköz és népe“ objavljenoj 1895. godine. Tekst knjige prate Gönczijeve vlastoručne ilustracije te se na onima koje se odnose na odijevanje ljudi jasno vidi tibet kod žena. Tibet postaje dio svečane odjeće Međimurki polovicom 19. stoljeća te se koristi i danas.

Broj tibeta koje je posjedovala jedna obitelj govorilo je o njihovom bogatstvu. Obično su ih dobivale djevojke prilikom udaje te ih s pažnjom čuvale čitavog života. Siromašnije obitelji često nisu svojim kćerima mogle priuštiti tibet pa su te djevojke na svadbi nosile majčin ili posuđen tibet.

Drugu polovicu 19. stoljeća, a posebno 20. stoljeće karakterizira proces izjednačavanja odjeće koja se nosi u seoskim i gradskim sredinama. Etnologinja Smiljana Petr-Marčec donosi podjelu na dva tipa nošnje: „bijelu“ i „raznobojnu“. „Bijela“ predstavlja stariji sloj odijevanja u kojoj prevladavaju odjevni predmeti izrađeni od domaćeg platna, dok je „raznobojna“ mlađeg postanka s većim prisustvom kupovnih materijala i krojeva sličnih onima koji se koriste u građanskom odijevanju. Tibeti su prisutni u oba tipa.

Činjenica da tibet i dalje ostaje dio svečane odjeće duboko u 20. stoljeće ukazuje na njegovu važnost i izrazitu statusnu simboliku. Od trenutka kad je postao dio međimurske svečane odjeće tibet je smatram luksuznim predmetom kojeg si nisu mogli svi priuštiti te ga možemo promatrati kao nakit u odjevnoj kulturi Međimurki. Velik značaj tibeta očituje se i u njegovom korištenju u pogrebnim običajima. Naime, još u drugoj polovici 20. stoljeća ljudi su se pokapali u ljesovima ukrašenima tibetima. Nažalost, korištenjem tibeta u pogrebnim običajima najvrjedniji primjerci zauvijek su izgubljeni.

Simbolika tibeta je toliko jaka da je postala motiv u međimurskim narodnim pjesmama, kao npr. u pjesmi „Kraljevec je malo selo“ koju je Vinku Žgancu pjevala Ana Blažeka iz Donjeg Kraljevca, o objavljena je u knjizi „Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, knjiga 3“ iz 2002. godine:

(...)
Kupil sem ji tibet robec
ka na rekla da sem bogec.
Kupil sem ji za pol štiri,
kaj mi dojde po mašini (Žganec 2002: 224).
(...)

Janja Kovač, Viši kustos etngorafskih zbirki