Jedan od najdražih poslova mnogih kustosa je komunikacija s posjetiteljima muzeja. Osobno mogu posvjedočiti da sam šetnjom po muzeju sa starijim osobama ili zaljubljenicima u povijest i istraživačima saznala za mnoge zanimljive stvari i sudbine Međimuraca s kojima nisam bila upoznata.

Upravo zahvaljujući takvim posjetiteljima u fundus Muzeja Međimurja Čakovec došla je jedna od najnovijih, i nama zbog obrađene teme, vrlo vrijednih akvizicija. Posjetitelji koji su posjetili tek otvorenu Riznicu Međimurja, zbog tamnice koja govori o Osmanlijama kao zatvorenicima Zrinskih, upoznali su nas sa činjenicom da se prodaje slika koja prikazuje upravo tu temu.

Radi se o satu u slici (Bilderuhr) iz prve polovine 19. stoljeća, vremena kad su bili moderni ovakvi satovi uklopljeni u sliku naslikanu uljem na željeznom limu. Nažalost, kompletni glazbeni i satni mehanizam s kazaljkama nedostaju. U donjem desnom kutu stoji natpis na njemačkom jeziku koji objašnjava sliku: Otmjeni Turčin sa svojom mladenkom nudi grofu Nikoli Zrinskom 60.000 talira otkupnine. Nažalost, ne znamo koga žele otkupiti, ali s obzirom na to da žena kleči pred Zrinskim izgleda da se radi o nekome njima vrlo važnom i bliskom.

U 16. i 17. stoljeću, u vrijeme neprestanih borbi s Osmanlijama, kad su Međimurjem, odnosno Čakovečkim vlastelinstvom, gospodarili grofovi Zrinski, zarobljavanje neprijatelja bilo je ponajprije izvor zarade. Zarobljenici su mogli biti otkupljeni ili prodani. Za visokog osmanskog dostojanstvenika, kao što je bio beg, moglo se dobiti čak 50.000 forinti otkupnine, odnosno, iznos za koji je Nikola IV. Zrinski dobio svoj najbogatiji posjed, Međimurje. Zrinski su u svojim ratnim pohodima zarobili mnoštvo Osmanlija i njihovih suradnika koje su držali u čakovečkom Starom gradu, kao i u drugim svojim utvrdama.

U povijesnim izvorima mogu se pronaći zabilježeni osmanski zatvorenici gotovo svih Zrinskih koji su gospodarili Međimurjem. Juraj IV. Zrinski bio je osobito spretan u trgovanju zarobljenicima te ih je znao dobro unovčiti. Juraj je, tipično za tzv. mali rat u pograničnim područjima, znao prekršiti primirje i prekograničnim prepadom zarobiti mnogo ljudi.

Nizozemski učenjak i putopisac Jacob Tollius posjetio je 1660. godine Nikolu VII. Zrinskog i u svojem je pismu Nikoli Witsenu opisao postupanje sa zarobljenim Osmanlijama u čakovečkom Starom gradu. Tollius spominje veliki broj osmanskih zarobljenika i kažnjavanje onih koji nisu mogli ili nisu htjeli platiti otkupninu. Iako je sve to, kako sam kaže, slušao s „izvjesnim užasom“, on opravdava Zrinskog jer Osmanlije na isti način postupaju s Ugrima i Hrvatima te se „s njima drukčije ne može živjeti.“ Osmanski zapovjednici, age, za koje se očekivala bogata otkupnina bili su posebno zatvoreni i njima se davala bolja hrana, odnosno, s njima se bolje postupalo.

Najbolje dokumentirani otkup osmanskoga zarobljenika zatvorenog u čakovečkom Starom gradu dogodio se u vrijeme gospodstva Nikole VII. Zrinskog. On je opisan u Putopisu osmanskoga putopisca Evlije Čelebija koji je bio zadužen za otkup bihaćkoga kapetana Mustaj-bega Hasumovića zarobljenoga nakon poraza kraj Križanić-Turnja 1656. godine. Iako je Putopis vrlo vrijedan povijesni izvor, u Evlijinom opisu vidljivo je strahopoštovanje koje osjeća prema Zrinskom, kao i bombastičan stil pisanja kojim teži zabaviti tadašnju čitateljsku publiku, zbog čega ga je potrebno čitati sa stanovitom rezervom.

Bihaćki kapetani imali su prvenstvo među kapetanima Bosanskoga pašaluka i sam veliki vezir Köprülü Mehmed-paša (Ćuprilić) u studenom 1660. godine uputio je sultansku zapovijed bosanskom beglerbegu Melek Ahmed-paši da se Mustaj-beg otkupi iz zarobljeništva. Evlija navodi kako je krenuo iz Bihaća s pratnjom i dvanaest srijemskih kola otkupnine prema Čakovcu. Kao otkupnina spominju se tkanina, odjeća i obuća, stoga ne čude osmanski elementi u odjeći i dvoru Zrinskih. Zrinski je navodno očekivao i 40 brzih arapskih konja, ali ih Melek Ahmed-paša nije poslao jer je klima prehladna za njihove konje.

Osim otkupnine Melek Ahmed-paša poslao je Zrinskom i osobne poklone. Zrinski je navodno Mustaj-begu poklonio odijelo, ogrtač od samurovine, konja sa sedlom izvezenim srebrom te okove kojima je bio okovan, a darovao je i Evliju. Melek Ahmed-paši poslao je pisma. Sve to svjedoči o uzajamnom poštovanju i komunikaciji vojskovođa na razmeđi dvaju carstava zbog čega i naš Mustaj- beg Hasumović ima najbolji tretman u tamnicama Riznice Međimurja.

Slika spomenuta na početku teksta također ima dobar tretman dok je u tamnici zbog mikroklimatskih uvjeta izložena njezina reprodukcija kako bi posjetitelji ipak mogli vidjeti ovo zanimljivo djelo.

Ana Šestak, viša kustosica povijesnih zbirki