Pod pokroviteljstvom Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu, u Perušiću (Ličko-senjska županija), od 7. do 9. listopada ove godine bit će održan Međunarodni simpozij o stanju i perspektivama georaznolikosti i geobaštine. Veliko je priznanje i čast što su na ovaj skup pozvane i dvije međimurske stručnjakinje s područja arheologije i geologije: viša kustosica Arheološkog odjela Muzeja Međimurja Čakovec Branka Marciuš i dr.sc. Mihaela Mesarić, voditeljica ustrojstvenih jedinica u javnoj ustanovi za zaštitu prirode – Međimurska priroda. Među mnoštvom drugih predavanja one će izlagati na temu Recentni nalazi vunastog mamuta u Međimurju.

Simpozij se održava u povodu 6. listopada, Međunarodnog dana georaznolikosti. Sad se zacijelo pitate: Što je to georaznolikost? Odgovor je pomalo neobičan: sve ono po čemu hodamo i gdje obitavamo - svi dijelovi prirode koji nisu živi, uključujući minerale, fosile i spektakularne krajolike kojima se svakodnevno divimo. Kad bismo ozbiljnije osvijestili činjenicu da prema sadašnjim saznanjima u svemiru ne postoji planet sličan Zemlji, zacijelo bismo se s puno više rešpekta osvrnuli na obilježavanje spomenutog dana. Štoviše, ako živuće organizme na našem planetu smatramo glumcima, onda je georaznolikost pozornica na kojoj oni igraju svoje uloge. Bez georaznolikosti, nema ni bioraznolikosti. Drugim riječima – nema ni čovjeka. To je pomalo trivijalno objašnjenje, no indijanski poglavica Siettle je 1854. godine u svom pismu američkom predsjedniku taj problem opisao jednostavnijim, svakom čovjeku razumljivim jezikom. Pismo je sročeno kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju: „Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane...“

A kako je na sve to gledao „bijeli čovjek“ možemo vidjeti na primjeru engleskog filozofa Johna Lockea (1632-1704) koji je američke Indijance opisao kao divljake koji žive u jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu, a lijeni su iskorištavati njezina bogatstva. Nažalost, „civilizirani“ svijet je rezignirano i s podsmjehom odbacio riječi upozorenja poglavice Sietlea i s oduševljenjem prihvatio misao Johna Locka. Tako je malo-pomalo cijeli planet sveden na hedonističke aktivnosti proizvođenja i trošenja, bez osjećaja odgovornosti za očuvanje njegove raznolikosti i prirodne ravnoteže. Posljedice te nepromišljene orijentacije počinju osjećati današnji naraštaji u obliku zabrinjavajućih klimatskih promjena, poremećaja planetarne prirodne ravnoteže, naglog odumiranja pojedinih vrsta...

Eto to bi bilo možda najbolje objašnjenje pojma georaznolikosti, a svakako i najbolje opravdanje održavanja ovakvih i sličnih simpozija. Našim predstavnicama želimo puno uspjeha u izlaganju teme koja već jako dugo intrigira znanstvenike: zašto su u davna vremena odumirale životinjske vrste i zašto se to događa danas?