U multimedijalnoj dvorani Muzeja „Riznica Međimurja“ održano je predstavljanje zbirke pjesama „UZDAH – SÓHAJTÁS“ kipara Luje Bezeredija (1898 – 1979). Riječ je o umjetniku čiji bi pjesnički opus sa svega tridesetak pjesama na mađarskom jeziku ostao i dalje u muzejskoj čuvaonici da se muzejska savjetnica Erika Nađ Jerković nije zauzela za njegovo prevođenje na hrvatski jezik (prijevod Xenije Detoni) i predstavljanje široj javnosti. Današnjim danom, 4. studenoga 2022. godine, Bezeredijeve pjesme ugledale su svjetlo dana, pa je naša kulturna javnost imala jedinstvenu prigodu upoznati ovog osebujnog čovjeka u svjetlu pjesništva. O njegovom poprilično tegobnom i na trenutke neizvjesnom i rizičnom životnom putu opširnije je na predstavljanju govorila Erika Nađ Jerković, a o samoj zbirci je izlagao književnik Ernest Fišer. Kao ravnateljica MMČ-a Maša Hrustek Sobočan izrazila je osobito zadovoljstvo ovim događajem, naglasivši kako se muzej našao u poziciji upoznavanja javnosti s gotovo nepoznatim detaljima iz života jednog od najpoznatijih hrvatskih i međimurskih umjetnika. Kulturni program, recitacije Bezeredijevih pjesama, izveli su učenici Gimnazije „Josip Slavenski“ iz Čakovca, Karlo Beličanec i Martina Novak, a nekoliko poznatijih međimurskih popijevki na cimbulama je odsvirao Neven Kolarić.

Predstavljanju je pristustvovala i gradonačelnica Ljerka Cividini, a Grad Čakovec podržao je projekt i sufinanciranje zbirke.

Lujo Bezeredi zabilježen je u hrvatskoj povijesti umjetnosti kao jedan od pionira hrvatske umjetničke keramike i jedan od značajnijih kipara 20. stoljeća. Spada u prvu generaciju umjetnika modernizma prve polovice 20. stoljeća koji su iz figuracije postepeno gradili svoj put u apstraktni izričaj.

Tek je manjem broju ljudi poznato da je ovaj osebujan kipar pisao i stihove ta da je 1943. godine objavio svoju jedinu zbirku stihova „Uzdah“. Zbirka je bila tiskana u Međimurskoj katoličkoj tiskari Antuna Šareca u Čakovcu, a Bezeredi ju je posvetio Nastavničkom zboru i mladeži čakovečke Opće preparandije. Zbirka je tiskana na mađarskom jeziku.

U Muzeju Međimurja Čakovec sačuvano je nekoliko primjeraka originalne zbirke o kojoj je na poticaj Muzeja prvi puta pisao publicist Ernest Fišer u svom članku „Pjesništvo Luje Bezeredija“, objavljenom u Zborniku stručnog skupa o Luji Bezerediju povodom 110. obljetnice umjetnikova rođenja. Stručni skup organizirao je čakovečki muzej 2008. godine. Za potrebe Fišerova teksta stihove je tada prevela uvažena prevoditeljica Xenia Detoni. U Fišerovom tekstu je konstatirano da Bezeredi u svojim stihovima „iskazuje znatnu artističku zrelost i versifikatorsko umijeće“ te da su u njegovim pjesmama prepoznatljive značajke tzv. „modernog objektivizma i socijalne tendencioznosti“. Iako je zbirka izvorno napisana na mađarskom jeziku, prema Fišeru, moguće ju je kontekstualizirati u hrvatsku pjesničku praksu 20. stoljeća.

Inicijativom muzejske savjetnice i voditeljice Zbirke Luje Bezeredija Erike Nađ-Jerković započela je suradnja g. Fišera i prevoditeljice Detoni na realizaciji i objavi Zbirke pjesama Luje Bezeredija pod nazivom „Uzdah – Sóhajtás“. Zbirka je tiskana dvojezično, na mađarskom i na hrvatskom jeziku. Knjiga je ilustrirana kiparovim glinorezima iz fundusa čakovečkog muzeja koje je odabrala Erika Nađ-Jerković. Na tisak Zbirke Muzej se odlučio kako bi ona bila dostupna i lokalnoj i široj javnosti, budući da se radi o autoru koji je značajan u širem hrvatskom kontekstu. Tisak knjige prepoznao je i Grad Čakovec kao bitan projekt baziran u kulturnoj baštini našeg grada te je financijski i podržao projekt sufinanciranjem. Hrvatski prijevod knjige dati će značajan doprinos sveukupnom sagledavanju kompleksne umjetničke osobnosti kipara i pjesnika Luje Bezeredija.

Lujo Bezeredi - biografija

Rođen je 21. studenog 1898. u mjestu Nova u Mađarskoj. Bio je sin sin Mađara slovačkog porijekla i Hrvatice iz Kotoribe u Međimurju. Nakon prerane smrti roditelja 1909. dolazi u Čakovec, gdje završava građansku školu i Preparandiju. 1917. je regrutiran, i odlazi na bojište 1.svj.rata ostavljajući fakultetske klupe. Unatoč ratu, za vrijeme povremenih dopusta uspijeva polagati ispite na Višoj pedagoškoj školi u Budimpešti.

U to doba priključuje se mađarskom narodnom ljevičarskom pokretu, pokrenutom Oktobarskom revolucijom te izravno surađuje s intelektualcima i radnicima koji se okupljaju oko tada najprogresivnijeg mađarskog časopisa «Nygat». Sudjeluje 1919. u mađarskoj socijalističkoj revoluciji Bele Kuna i učestvuje u stvaranju Pečujske republike, zbog čega biva gonjen. . Zbog otvorene revolucionarne djelatnosti mađarske ga vlasti nakon sloma revolucije osuđuju na smrt. Bježi u Jugoslaviju, gdje je kraće vrijeme zatočen u logoru u Osijeku.

Nakon izlaska iz pritvora nije se smio nigdje duže zadržati pa je propješačio od Osijeka do Carigrada i Plovdiva u Bugarskoj. Tamo počinje raditi u tvornici opeka. To je važno radi toga jer tu počinje do izražaja dolaziti njegov pravi kiparski poziv. U slobodno vrijeme modelira glinu, i negdje u tim momentima odlučuje se za daljnje opredjeljenje kao umjetnika. 1922. brat ga zove u Zagreb, gdje upisuje Likovnu akademiju, kiparski odsjek. Studira kod Valdeca, Frangeša i Kršinića, kojeg jedinog priznaje za uzor. Frano Kršinić je više utjecao na njega nego Ivan Meštrović, za kojim su se tada povodili svi mladi kipari. Jugoslavensko državljanstvo nije uspio dobiti zbog političkih razloga, i to je bio jedan od razloga, kao i neslaganje s učiteljima, a i nedostatak financija, zašto napušta Akademiju ne dovršivši studije. 1926. godine napušta Akademiju i počinje samostalno raditi ocakljenu i keramiku. Toj tehnici ostaje vjeran od 1928.-1936. i tada kod njega prevladava jaki naglasak na karikaturi i groteski.

Na poziv nekolicine umjetnika i prijatelja: Petra Dobrovića, Mila Milunovića i Petra Pallavicinija, seli se u Beograd i tamo dobija jugoslavensko državljanstvo te postaje članom Udruženja likovnih umjetnika i grupe nezavisnih likovnih umjetnika. U motivici iz beogradske faze prevladava socijalni motivi iz građanskog i seoskog života, izraženi u tehnici bojane terakote. Pod okupacijom Jugoslavije u 2.svj.ratu biva zatočen u mađarski logor u Loszoncu kraj Budimpešte.

Konačno 1942. dolazi u okupirani Čakovec. Tu neko vrijeme radi kao nastavnik crtanja, ali je zbog širenja slobodoumnih ideja među učenicima uskoro otpušten. U Čakovcu je konačno naišao na oazu smirenja nakon višegodišnjih lutanja. Tu u Međimurju je osjetio iskonsku snagu i vrijednost međimurskog čovjeka. Ovaj je kraj osobito bogat glinom, što je njegovoj umjetnosti odgovaralo. Njegove terakote sada postaju nebojene, a umjesto grotesknog izraza, više humano i socijalno angažirane. Od pedesetih godina na dalje Bezeredi ostavlja takav način izraza i počinje raditi apstraknije forme velikih formata i u različitim materijalima: cementu, kamenu, drvetu, bronci, aluminiju, željezu. Od 1956. radi i glinoreze, koji predstavljaju originalna ostvarenja. Godine 1968. postaje članom Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Umro je u Čakovcu 19. travnja 1979. godine. Njegov stalni postav u Muzeju Međimurja Čakovec otvoren je 1981. godine.