Tijekom dugog razdoblja od nekoliko milijuna godina, naša je vrsta živjela nomadskim i lovačkosakupljačkim načinom života. Međutim, prije oko 12 000 godina, nakon završetka ledenog doba – tijekom arheološkoga razdoblja neolitika – započinje čovjekovo trajno naseljavanje na jednome mjestu i bavljenje poljoprivredom. To je potaklo gomilanje materijalnih dobara, razmjenu i trgovinu, specijalizaciju obrta te porast populacije, ali i sve snažniju podjelu rada, uspostavljanje društvene hijerarhije i centralizirane birokracije.

Dakle, nakon nekoliko milijuna godina ljudskog postojanja u granicama prirode, poljoprivreda je izmijenila način života na dotad neviđen način. Nikada prije nije se dogodila toliko radikalna promjena jedne vrste u tako kratkom vremenu. Spomenuti presudni zaokret u prošlosti čovječanstva arheologija naziva neolitičkom revolucijom. To je trenutak kad čovjek napušta primitivan paleolitski način života te putem napretka utječe na formiranje prvih civilizacija.

Zašto je čovjek nakon dugog i nepromjenjivog razdoblja prošlosti, toliko naglo i brzo preokrenuo svoj način egzistiranja u prirodi i što je to zapravo civilizacija? Kao moguće uzroke te korjenite promjene znanstvenici spominju smanjenje broja divljači, razvoj tehnologije, povećanje broja stanovnika i njihovih posjeda, nadmoć društava koja su prihvatila zemljoradnju te promjena klime. Pojam civilizacija nastao je u 16. st. od francuske riječi civilisé (civiliziran) ili latinskog civitas(grad) te uglavnom predstavlja višu razinu društvenoga razvoja i razvijeniji oblik materijalnih i kulturnih dobara. Međutim, neki suvremeni antropolozi i povjesničari smatraju da je potrebno razlikovati dva pojma civilizacije, onaj diskriminatorski, koji počiva na zapadnjačkom etnocentričnom stajalištu te znanstveni, prema kojem svaka ljudska skupina ima svoju civilizaciju. Smatraju da je potrebno odvojiti te različito tumačiti pojmove civilizacija i kultura. Tako kultura predstavlja unutarnje oblikovanje čovjeka, odnosno njegov moralni i duhovni identitet, a civilizacija, vanjske uvjete pod kojima se odvija život, primjerice ekonomski, socijalni i politički razvoj.

Europski znanstvenici u početku su uglavnom čovjekov materijalni, intelektualni i društveni boljitak povezivali s civilizacijom, za razliku od pojedinih suvremenih učenjaka koji početak povijesti i civilizacije s ključnim razvojem poljoprivrede smatraju početkom ljudske opresije, genocida, patrijarhata, društvenih hijerarhija, ekocida i dekadencije uz naglašavanje činjenice da se često nasilno širila kolonizacijom, invazijom, trgovinom, vjerskim obraćenjem te nametanjem birokratske kontrole. Upozoravaju na emocionalnu štetu koju dominacija i raslojavanje društva nanose čovjeku, a vrednuju i naglašavaju osobnu slobodu i autonomiju. Smatraju da je „napredak” civilizacije najočitiji danas, kada su odricanje i podložnost važne odlike suvremenog postojanja, kad je podjela rada obilježena standardizacijom i nestankom jedinstvenosti, dok radna rutina i repetitivni pokreti satima stvaraju ništavilo i prazninu ispod površine svakodnevnih ljudskih života. Naglašavaju da su čovjekove veze s prirodom zamagljene i sežu prema apstrakciji te da smo sve više uronjeni u ideologiziranje vanjskoga izgleda, slika i privida te zavisni o masovnom tehnološkom sistemu nad kojim nemamo kontrolu

Osim prema civilizaciji, pojedini filozofi imaju i negativna stajališta o umjetnosti kao njezinom produktu. Tvrde da ona potiskuje stvarnost u korist estetskog iskustva, a iz vidokruga uklanja prirodni svijet. Budući da mase združuje u istom osjećaju, smatraju je i prvim oblikom indoktrinacije posredstvom slika i simbola. Uvjerenja su da umjetnost služi kao nadomjestak ili svojevrsno olakšanje, dok se pod krilaticom obogaćivanja kakvoće ljudskoga života, ljudima servira prijetvoran opis onoga što bi trebali osjećati. Vjeruju da je kultura danas pretežno roba, dok je umjetnost njezin najskuplji proizvod. Naglašavaju površnost suvremenih umjetničkih uradaka koji su odraz društva te izgubljenog pojedinca manipuliranog trendovski osviještenim tržišnim znalcima. Današnju umjetnost percipiraju kao iscrpljeno i nenadahnuto recikliranje potrošenih fragmenata koji naslućuju kraj njezinog razvoja. Smatraju potrebnim odbaciti umjetnost u korist stvarnosti i izvornog osobnog iskustva te omogućiti povratak doživljenoj igri, kreativnosti i samoizražavanju.

Međutim, postavlja se pitanje može li uopće „civilizirani” čovjek izmijeniti svoju ustaljenu svakidašnjost? Želi li uopće vratiti vrijeme i živjeti u svojevrsnom zlatnom vijeku koji prema antičkoj mitskoj predodžbi predstavlja prvo doba nakon stvaranja svijeta, u kojem su ljudi živjeli u idiličnom skladu s prirodom, bez podjela i sukoba. Takav način života u današnjem civiliziranom svijetu, opstao je tek na netaknutim djelićima planeta, gdje postoje ljudi koji su nekako uspjeli izbjeći snažnom nastojanju da ih se „civilizira”. Izgleda da spomenuti ljudi posjeduju neko nama davno izgubljeno drevno znanje. Oni znaju da samo sadašnjica može biti potpuna. Drugim riječima, ako sadašnjost bude pravilno ispunjena, prošlost i budućnost će se pobrinuti same za sebe, dok ostalima preostaje da gledaju u jučer i sutra te čeznu za onime što još nije. Najprimitivniji narodi svijeta malo toga posjeduju, ali nisu siromašni. Siromaštvo nije oskudica materijalnih dobara, nego odsustvo duhovnosti i dobrobitnih odnosa među ljudima. Siromaštvo je izum civilizacije.

Branka Marciuš, kustosica arheoloških zbirki