Sagledavajući sadašnjost, i oni najslabije informirani ili najnezainteresiraniji pojedinci među nama vjerojatno bi zaključili da živimo u vrlo nemirnom vremenu kojeg karakteriziraju veliki oružani sukobi, a jednaki takvi potencijalni vise o koncu. Naše neprijateljstvima uznemireno vrijeme, karakterizira i tehnološki napredak kao druga i naizgled nespojiva krajnost. Iako se čini da dvije spomenute realnosti ne idu ruku pod ruku, prošlost svjedoči da su stoljećima bile međusobno povezane.

Povijesne okolnosti jednake trenutačnima po prvi su se put pojavile tijekom davne prapovijesti, odnosno tijekom brončanoga doba, kada je metalurgija bronce s inovacijama u materijalnoj kulturi potaknula brz i nagli tehnološki razvoj, ali i dotad neviđenu razinu društvene složenosti i hijerarhije, uspon elita te formiranje centraliziranog oblika vlasti. Takve brončanodobne ljudske zajednice karakterizirao je značajan stupanj konkurencije i političke nestabilnosti, pa su tijekom spomenutoga prapovijesnog razdoblja zabilježeni prvi veći oružani sukobi koji su omogućavali širenje i održavanje moći, a u materijalnoj kulturi se po prvi put javljaju pojedine vrste oružja kao primjerice bodeži, koplja i mačevi.

Što uzrokuje oružane sukobe među ljudima, pitanje je koje odvajkada preokupira znanstvenike. Teorija sukoba najčešće se povezuje s Karlom Marxom koji je zagovarao svijet bez društvenih klasa. Prema njemu takav bi poredak proizišao iz borbe između radnika i vladajuće klase, odnosno sukoba rođenoga iz nepravde i izrabljivanja kao nužan proces za ispravljanje nepravdi u društvu. Međutim, Marxov prilično isključiv fokus na ekonomske čimbenike danas šire razmatraju suvremeni znanstvenici koji, kako bi bolje razumijeli »ljudsku prirodu«, sagledavaju rezultate neuroznanstvenih istraživanja i koriste psihološke pristupe prilikom proučavanja ljudske moralnosti, neprilagođenosti ili kompleksa te uzroka stvaranja lažnih stereotipnih slika. Smatraju da ljudski moral oblikuju životno okruženje i okolnosti te da uvjeti uskraćenosti, straha i nesigurnosti povećavaju vjerojatnost daljnjega straha, nasilja i sukoba. Tvrde da ljude uz racionalnost definira i emocionalnost, a duboko je emocionalni čimbenik ljudi kao primjerice identitet – zbog svoje veze s državom – često bio važan faktor međunarodnih sukoba kroz povijest. Mnoge teorije impliciraju da ratovi proizlaze iz odanosti ljudi nacionalnim i religijskim identitetima, drugim riječima, sve dok se pojedine države identificiraju s različitim uvjerenjima, vjerojatnost sukoba je izglednija.

Jedna od prihvaćenijih suvremenih teorija sukoba ratove smatra svojevrsnom manifestacijom ili potragom za moći, a kao njegove uzroke ističe materijalističke motive, kao primjerice geopolitiku resursa. Čovjek je smatran bićem s mnogim manama i slabostima, sebičan i natjecateljski raspoložen te žudan moći i dominacije, pa je stoga sukob neizbježan u svakom društvenom sustavu. Prema spomenutoj teoriji, države na međunarodnoj pozornici zapravo odražavaju karaktere pojedinaca u društvu te služe interesima najmoćnijih, istovremeno namećući svoje koncepte ostalima, tvrdeći da zastupaju interese svih. Takva teorija sukoba ističe da društveni poredak ne održava konsenzus i konformizam, već nadmoćne elite s ciljem očuvanja ili povećanja vlastitoga bogatstva, istovremeno potiskujući siromašne i nemoćne. Društvene i ekonomske institucije smatra oruđem u borbi za održavanjem nejednakosti i dominacije vladajuće klase, a demokraciju i građanska prava pripisuje kapitalističkim pokušajima kontroliranja masa.

Uz spomenuta, postoje još mnogobrojna validna načela teorije sukoba, pa tako pojedini psiholozi ističu važnost urođene agresivnosti kod čovjeka. Drugi se koncentriraju na javno mnijenje i njegov značajan utjecaj na ljudsko ponašanje te djelovanje društvenih i političkih institucija koje omogućuju čovjeku da ispolji svoje pozitivne ili negativne sklonosti. Treći ističu važnost donositelja odluka i potrebu za njihovim pažljivim odabirom. Većina vjeruje da bi s obzirom na krhkost »ljudske prirode« bolja socijalna prilagodba pojedinaca smanjila frustraciju, nesigurnost i strah te smanjila vjerojatnost rata, a izgradnja odgovornih institucija jamčila ljudsko dostojanstvo za sve u svakom trenutku i bilo kojim okolnostima.

Ipak, izgleda da je pogledom u davni brončanodobni svijet – napretkom razdijeljen na složenu društvenu hijerarhiju, sa simbolima moći i dominacije, te okarakteriziran prvim većim sukobima ljudi – razvidno kako ključan razlog neslaganja i sukoba leži u nejednakosti i podjeli resursa među različitim skupinama društva, pa stoga i dandanas ekonomski odnosi ostaju jedan od najvažnijih čimbenika teorije sukoba.

Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki