U bilješkama kipara Luje Bezeredija, koje se čuvaju u Muzeju Međimurja Čakovec zapisana je i slijedeća rečenica posvećena njegovoj supruzi: „Moj put bio je vrlo mukotrpan, katkad jedva izdržljiv. Izdržao sam jer sam slučajno naišao na takvu životnu suputnicu, kao što je moja Marija. To treba znati svatko tko želi nešto znati o meni.“

Bezeredijeva samozatajna životna družica i suradnica Marija, preminula je jedanaest godina nakon svog supruga 17. lipnja 1990. Urna s njezinim pepelom položena je u zajedničku grobnicu na čakovečkom groblju u Mihovljanu prije 33 godine. Osim te činjenice ovo prisjećanje na kiparovu suprugu potaknuto je i višemjesečnim radom na evidentiranju Bezeredijeve fototeke, koja se sastoji od tristotinjak negativa na staklu.

U mnoštvu kiparovih skulptura fotografiranih najvjerojatnije u razdoblju od 1936. do 1950. pronađene su i dvije fotografije na kojima vidimo Mariju Bezeredi. Riječ je o raritetima jer u Bezeredijevoj ostavštini osim malobrojnih zajedničkih fotografija iz njihovih zrelih godina, zapravo ne nalazimo Marijine osobne fotografije iz mlađih dana kada je svom suprugu često bila model za izradu portreta. Jedan profinjeni primjer Marijina portreta vidimo i na priloženoj fotografiji. Nije poznato da li isti negdje još uvijek postoji ili je stakleni negativ jedino svjedočanstvo o njemu.

Marija je bila rođena u Grazu 10. ožujka 1899. u obitelji Franza i Marie Weber. Podučavala je sviranju klavira i njemačkom jeziku djecu iz bolje stojećih obitelji. S jednom takvom obitelji iz Budimpešte doselila se u Zagreb. Igrom slučaja Bezeredi je kao siromašni student kiparstva jednom tjedno objedovao u domu iste obitelji, pa su se tako upoznali polovicom 1920-tih. Vjenčali su se u Župnoj crkvi sv. Blaža 19. siječnja 1927. Njihov zajednički život bio je obilježen oskudicom i čestim selidbama sve do dolaska u Čakovec 1942. Marija je radila kao glazbeni pedagog na čakovečkoj Muzičkoj školi osnovanoj poslije 2. svjetskog rata pod vodstvom prof. Miroslava Magdalenića. Bila je njezin prvi nastavnik u stalnom radnom odnosu s punim radnim vremenom. Njena je plaća bila jedini stalni izvor prihoda supružnika Bezeredi, sve dok kipar u drugoj polovici 1950-tih nije ostvario pravo na malenu mirovinu. I Marija je otprilike istodobno bila umirovljena. Unatoč raznim nedaćama ostali su skupa sve do Lujine smrti 1979. Da se kojim slučajem ova samozatajna žena za života upustila u pisanje autobiografije, njena bi knjiga u našim okvirima čitateljima bila zanimljiva podjednako kao i svjetskoj javnosti poznatiji „Život s Picassom“ Francoise Gilot.

Lujo je u potpunosti bio svjestan Marijine uloge u svom životu. U njegovim rukopisima nalazimo i rečenicu: Velika sudbonosna promjena u mojemu životu dogodila se kada sam upoznao Mariju, koja je ubrzo postala moja žena (…) i radni drug bez kojeg bi se moj umjetnički put razbio, a ja bih ostao tek neznatni čimbenik u hrvatskoj umjetnosti

Kiparovo poštovanje i zahvalnost supruzi kao sudrugu u brojnim životnim nevoljama ostali su zabilježeni u brojnim Marijinim portretima, koje možete vidjeti u stalnom postavu Zbirke Bezeredi u našem Muzeju.

Erika Nađ-Jerković, muzejska savjetnica