Najpoznatiji čakovečki graditelj zlatnog doba gospodarskog uspona grada u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća bio je Valent Morandini. U lokalnim okvirima ime Valenta Morandinija naširoko je poznat pojam i čvrsto je utkan u lokalnu povijest sa zaslugama o nastanku grada. Iako nije rodom Hrvat, ovdje je našao svoj dom, ostvario svoj posao i život. Podigao je mnoge zgrade u Čakovcu, no nije sasvim jasna granica u kolikoj je mjeri zaista bio projektant ili pak samo izvođač radova.

Valent Morandini rođen je 1835. godine u talijanskom gradiću Gemoni, pokrajini Udine, današnjoj regiji Friuli-Venezia Giulia. U drugoj polovici 19. stoljeća zbog niskih životnih uvjeta i siromaštva mnoge obitelji imigriraju iz sjevernog talijanskog područja na područje obale mora Austro-Ugarske. Tako i obitelj Morandini seli na jugozapad Mađarske, u županiju Zala. Dok je dio obitelji ostao živjeti i raditi u mađarskim gradovima Nagykanizsy i Zalaegerszegu, Valent seli ne tako daleko, u obližnji hrvatski gradić Čakovec. Bio je vrlo poduzetničkog duha te je osnovao i podigao Tvornicu opeke u Mihovljanu kraj Čakovca 1884. godine. Tvornica mu je donijela veliko bogatstvo, u njoj su se dan i noć pekle cigle u 12 peći. Nakon tri godine rada na motoru od 4 konjske snage, počela je raditi s benzinskim motorom od 16 konjskih snaga. Na prijelazu stoljeća u tvornici je radilo stalno zaposlenih 25 radnika koji su tijekom pet ljetnih mjeseci mogli proizvesti 120 000 cigli, a po potrebi i više. Kako glina iz Mihovljana nije bila pogodna za izradu crijepa, Valent je otvorio Tvornicu crijepa 1905. godine u Ksajpi kraj Šenkovca. Zbog otvaranja novog pogona iz Nagykanizse se 1907. godine trajno doselio i njegov brat Roman koji je radio kao poslovođa na Valentovim građevinskim projektima. Morandinijeva graditeljska tvrtka bila je izvođač na sljedećim velikim projektima izgradnje: Nove gradske vijećnice u Čakovcu 1867. – 1868., župnog dvora u Sv. Jurju u Trnju 1882., proširenju župne crkve u Dekanovcu 1883., izgradnji željezničkog mosta na pruzi Čakovec – Varaždin 1885., Učiteljske škole 1888., škole u Prelogu 1895., Trgovačkog kasina 1903. – 1904., škola u Šenkovcu, Mačkovcu i Mihovljanu. Radio je i stambenu arhitekturu od koje je najljepša njegova vlastita kuća u čakovečkoj ulici koja danas nosi njegovo ime, uz gradsku tržnicu. To je vrlo skladna i proporcionalna manja kuća sa simetričnim pročeljem koje odražava neorenesansni harmonični duh. Iznad glavnog ulaza u reljefu je izveden figurativni prikaz dviju krilatih sirena koje drže štit s njegovim inicijalima „VM“. U bočnom dijelu jedne i druge strane prikazani su arhitektonski simboli: ravnalo, šestar, trokut, kutomjer, svitak papira, dijelovi grčkog hrama. Sirene s krilima predstavljaju produhovljena krilata poluljudska - poluživotinjska bića koja simboliziraju duhovnost i spoznaju u uzvišenom arhitektonskom pozivu.

Osim što je bio vrlo uspješan poduzetnik, Valent Morandini je također bio važna i utjecajna ličnost u gradu Čakovcu i na drugim poljima. Vršio je mnoge dužnosti: od osnutka Međimurske štedionice 1881. godine bio je član upravnog odbora, a od 1900. godine i ravnatelj štedionice. Bio je jedan od osnivača Udruge vrtića 1884. godine. Bio je na čelu „Društva za uljepšavanje grada“ osnovanog 22. travnja 1894. uz čije zalaganje Čakovec postaje moderniji i ugodniji grad za život. Uz ceste su uređene šetnice s izgrađenim nogostupima i sređenim odvodnim kanalima. Također je bio i član, a u početnim godinama (do 1884.) i predsjednik novoosnovanog Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Čakovcu. Sudjelovao je i u radu dobrovoljnog vatrogasnog društva županije Zala. Morandini je u vlastitom trošku izgradio vatrogasni toranj 1891. godine, a 1901. proglašen je počasnim zapovjednikom. Prema svojem bogatstvu bio je rangiran 1914. godine kao treći u Međimurju.

Valent Morandini stariji umire u Čakovcu 1918. godine. Nakon njega dolazi iduća generacija graditelja, konkretnije njegov nećak Valent Morandini mlađi. On je već bio školovani arhitekt. Kao sin Romana Morandinija rođen je 1879. godine u Čakovcu, školovao se u Budimpešti, a od 1905. živio i radio u Varaždinu gdje je osnovao vlastitu građevinsku tvrtku i ostavio svoj prepoznatljivi arhitektonski pečat u novom građevinskom duhu secesije.

Maša Hrustek Sobočan, dipl. pov. umj., ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec