U Muzeju Međimurja pohranjujemo vrijedni primjerak pozivnice na svečani ručak kod grofa Eugena Feštetića, koji se održao 4. rujna 1887. Pozivnica je naslovljena na Alojzija Prusca (Pruszak Alajos), čakovečkog suca i tadašnjeg (grado)načelnika. Pozivnica je tiskana na većem komadu pravokutnog kartona, čiji je gornji dio ispunjen vlastoručno, krasopisom crnom tintom. Donji dio sadrži naputak o obaveznom dress codu koji kaže da će „gospodin Mađar odjenuti svečano odijelo - frak, a vojnik uniformu“ (prijevod s mađarskog jezika). Također se napominje da je zabranjeno nedolično se odjenuti. U napomeni stoji i da tko je spriječen doći, obavezan je dojaviti službeno opravdanje kod upravitelja. Ime grofa Feštetića nije doslovno navedeno, već kao mjesto stoji navod „kod grofa u Kaštelu“. Jedini grof u to doba na području Međimurja bio je Feštetić, i to Eugen koji 1883. godine, nakon smrti oca, nasljeđuje čakovečko vlastelinstvo, a neogotički kaštel u Pribislavcu, sagrađen 1870. godine, bio je njegova rezidencija.

Uz pozivnicu za svečanu večeru sačuvane su i dvije kartice, svečanijeg izgleda, nebeski svijetloplave boje i obrubljene zlatom. Kartice su također ispunjene rukopisnim kratkim tekstom u crnoj tinti. Na jednoj stoji ime i funkcija Alojzija Prusca (Prusatz Alajos) i služi kao kartica za raspored sjedenja na postavljenom svečanom stolu, dok je na drugoj, također uz ime Alojzija Prusca, izražena dobrodošlica i navedeno je točno mjesto sjedenja za stolom: „stol nalijevo, pored gospodina zapovjednika“(prijevod s mađarskog jezika). Ova kartica s uputama davala se uzvaniku kod dolaska. Natpisi na karticama pisani su mađarskim jezikom. O pravilnom odabiru uzvanika velikim je dijelom ovisio uspjeh svečanog ručka ili večere.

Goste oko stola trebalo je poredati tako da između svake gospođe dođe po jedan muškarac, da brat i sestra ili muž i žena nikada ne sjede zajedno, da nasuprot žene sjedi muškarac i obratno. Za posluživanje gospođa zadužena su bila gospoda koja sjede do njih. Djeci nije bilo mjesto na svečanim večerama i ručcima, a ukoliko su bila prisutna, jela su za zasebnim stolom ili čak u zasebnoj sobi. Kod jela su bile česte zdravice, a dužnost domaćina je bila da prvi nazdravi. Pilo se za domovinu, za krasni spol i za prijateljstvo. Domaćini su pazili da su svi uključeni u razgovor i da se nađe tema zanimljiva za svakog. Svečani ručak ili večera obično su trajali tri do četiri sata.

Blagovaonica je bila najljepše uređena prostorija u kući s namještajem često uvoženim iz Austrije ili Njemačke izvedenim u nekom od historicističkih neostilova od kojih je bio najpoznatiji alt deutsch ili njemačka neorenesansa. Ove reprezentativne prostorije simbolički su odražavale obiteljski status i bile dopunjene predmetima koji su im davali dodatnu osobnu vrijednost: portretima predaka, slikama, ogledalima i obiteljskim posuđem i srebrninom s ugraviranim monogramima. Grof Eugen Feštetić imao je vlastitu stolarsku radionicu u kojoj se izrađivao namještaj. U grofovskoj stolarskoj radionici radio je između ostalih i János Schulteisz, otac kipara i prvog direktora Muzeja Međimurja Aleksandra Schulteisa. U fundusu Muzeja nalazi se originalna salonska garnitura izrađena u Feštetićevoj radionici. Majstor stolar koji ju je izradio bio je Ištvan Cajzek. Garnitura se sastoji od stola, 4 stolice, ormara i manjeg stolića za posluživanje. Rađena je u drugoj polovini 19. stoljeća u neobaroknom stilu, od punog hrastovog drva i u potpunosti prati suvremene stilske tendencije zadnje četvrtine 19. stoljeća.

Što se tiče izbora hrane, srednjoeuropska kuhinja druge polovine 19. stoljeća preuzimala je utjecaje bečkih i budimpeštanskih specijaliteta. Nabavljale su se aktualne kuharice na njemačkom ili mađarskom jeziku, što je rezultiralo obiljem germanizama u kulinarskom rječniku i nepostojanjem hrvatske terminologije u 19. stoljeću. S obzirom na to da je obližnji Graz bio snažni tiskarski centar, njemačke kuharice, recepti i jelovnici ušli su vrlo rano u građanske domove ovog područja. Tijekom 19. stoljeća u opticaju je bila Peštanska kuharica koju je 1844. sastavila Josephine von St. Hilaire, sa zbirkom od 821 recepta. Prva tiskana hrvatska kuharica, Nova Zagrebačka kuharica, autorice Marije Kumičić, izdana je 1888. godine i uvodi hrvatsku terminologiju. U receptima spomenutih kuharica nailazimo na, za današnje pojmove, vrlo ekstravagantna jela, poput juhe ili ragua od kornjače, račje kobasice, but našpikan srdelicama, pogače od guščjih jetara, jegulje s limunovim sokom, kuhanih puževa s kućicom, pečenja od sive čaplje, tetrijeba ili divljih goluba, prženo kravlje vime, Eingemacht od telećih žlijezda, drhtalica od tune ili punča, sir od dunje i sličnih, nama danas neobičnih recepata. Od bezalkoholnih pića u najširoj upotrebi bila je soda voda koja bi se pod pritiskom obogaćivala ugljikovim dioksidom. Pakirala se u sifonske boce od stakla s metalnim mehanizmom koji je imao ručicu za potisak. Soda se proizvodila u manjim radionicama – sodarama. U Čakovcu su djelovala tri pogona za proizvodnju sode – sodare obitelji Pethö, Buday i Zelenko. Uz dodatak ekstrakata i šećera sodari su proizvodili i osvježavajuća slatka pića koja bi se zatvarala u bočice s pivskim preklopnim čepom. Soda se koristila za razrjeđivanje vina u špricer, a često i kao ljekovito piće u borbi protiv želučanih tegoba. Zanimljiva je činjenica da se kemijski čista soda voda prodavala u ljekarnama pa je tako već i na samoj ambalaži, na prekrasnim plavim reljefno obrađenim bocama, utisnut natpis na mađarskom jeziku: gyogyszertar a Magyar koronahoz Csaktornyan szikviz, što bi u hrvatskom prijevodu značilo: kemijski čista soda voda čakovečke ljekarne pod mađarskom krunom kao što je vidljivo na dva primjera koja se čuvaju u fundusu Muzeja Međimurja. U svečanim prigodama konzumiralo se vino. U specijalnim prigodama i uz slavlje služio se pjenušac. U desetljeću između 1904. i 1914. godine u Čakovcu djeluje tvornica šampanjca Strahija i kompanjoni, koja je proizvodila pjenušac imena Animo sec. Pjenušac se proizvodio po francuskoj metodi od vina proizvedenih u gornjem Međimurju. U salonima nakon objeda služili su se likeri. Likeri su alkoholna pića obogaćena okusom voća, trava, začina ili bilja, većinom slatki i s visokim postotkom alkohola. Servirali su se u malim količinama u za to predviđene čašice za likere, s malom zapremninom. Osim likera pio se konjak, rum i rakija o čemu svjedoči proizvodnja navedenih pića u čakovečkoj tvornici likera Hochsinger i sinovi, osnovanoj 1886. godine.

Vjerujemo da ovakvi domjenci nisu bili rijetkost u tadašnjem društvu. Čakovec se pod kraj 19. stoljeća profilirao kao upravno, kulturno i gospodarsko središte Međimurja, intenzivno se razvijao i proživljavao svoje doba gospodarskog procvata, u skladu s kojim se i život srednje klase promijenio na bolje te su se mogli pratiti europski suvremeni trendovi.

Maša Hrustek Sobočan, dipl. pov. umj., ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec