Ono što je za Nijemce Volkswagen, narodni auto, to je za Međimurce još donedavno bilo najkorištenije narodno prometalo – pješačenje. Njegova bi se popularnost mogla usporediti s čuvenom Volkswagenovom Bubom, pa bi mu odgovaralo i štovanja vrijedno geslo Das Peške. To naizgled primitivno, ali autonomno, romantično i sigurno „samoprijevozno sredstvo“ nadživjet će, kako sada stvari stoje, čak i Das Auto.

Pješačenje je neodvojivo od našeg podneblja. Postoji od pamtivijeka: od pojave prvih ljudi do prije samo stotinjak godina kada ga počinje potiskivati neizbježni bicikl. Poput tihe jeke prošlih milenija pješačenje je i danas ostalo u lijepim sjećanjima Međimuraca. Kako i ne bi: nedirnuta priroda, svjež zrak, čiste rijeke i potoci, mirišljava polja, ptice, cvijeće, staze i puteljci… Sve bogomdano i besplatno. Život je bio spor, ali pod nogama hodača bujao je i disao punim plućima.

Međimurci su nekada bili strastveni šetači, pa su sela, šume i polja prošarali stazama ili, kako su ih od dragosti zvati – stezicama. Svaki bi seljak pri oranju lagano podigao plug kako ne bi prekinuo utabani putić koji je prolazio njegovim zemljištem. Stezice se čuvalo i pazilo kao da će po njima tog trena proći sam Isus. I baš poput Isusa, pješačilo se bosih nogu, od ranoga proljeća do kasne jeseni. I muško i žensko, i djeca i odrasli. Od stalnoga hodanja stopala su im se toliko stvrdnula da čak i hod po oštrim strništima nije predstavljao problem. Ako bi se neoprezan hodač koji put i popiknuo, što je znalo boljeti kao sam vrag, uz malo jaukanja, skakutanja i mrgođenja ubrzo bi nastavio dalje.

A danas, nakon što su Međimurci, ukupno uzevši, više puta propješačili do Mjeseca i natrag, znanstvenici su – gle čuda! – „otkrili“ da hodanje, osobito bosih nogu, ljekovito djeluje na stres, poboljšava cirkulaciju, smanjuje neugodan miris stopala, ublažava bolove, jača zglobove, mišiće i tetive. Ali postoji još nešto – pješačenje potiče kreativnost, pa nije čudo da su veliki ljubitelji šetnje bili mnogi filozofi (Aristotel), glazbeni umjetnici (Beethoven) i pisci (Charles Dickens). Kao razlog isticali su da im pješačenje pojačava koncentraciju i olakšava razmišljanje. Njemački filozof i pjesnik Friedrich Nietzsche je smatrao kako su sve velike misli začete u hodu, a francuski književnik i pedagog Jean-Jacques Rousseau je rekao: „Kada stanem, prestajem misliti. Moj um radi samo dok mi se noge kreću“. Našim starcima, međutim, nije bilo potrebno znanstveno objašnjenje terapijskoga fenomena pješačenja jer su u školi života bili kudikamo marljiviji i pažljiviji đaci nego mi danas. Uostalom, pradavni ljudi osvojili su svijet pješke: od Afrike, Europe i Azije do obiju Amerika. A mi se danas grozimo otpješačiti do obližnje trgovine.

Pješačke staze imaju svoja imena. Najpoznatiji hodočasnički put na svijetu je Camino de Santiago (800 km) u Španjolskoj. U međuvremenu su i u Hrvatskoj otvoreni manji camino putevi: Camino Krk, Camino Banovina, Camino Imota, Camino Podravina i Camino Šibenik. Najpoznatija hrvatska pješačka staza je Premužićeva staza na Velebitu (60 km). Najveselija međimurska tura je Vincekov put, a najromantičnija Šetnica sv. Barbare u Murskom Središću. Dobro su obilježene i posjećene Međimurska pješačka staza (26 km) od Čakovca do Štrigove, te Štrigovska kružna staza (10km). Sjećamo se i nekadašnje čakovečke pješačke staze koja se prigodno zvala Peški put, a pješačila se od središta grada do željezničkoga kolodvora. Ta ulica danas nosi ime pjesnika Vladimira Nazora, premda će u kolektivnom sjećanju Čakovčana još dugo ostati Peški put. U Hrvatskoj svi gradovi i sela imaju Ulicu Vladimira Nazora, ali Peški put je bio jedan jedini. Povijest nam ispriča priču, ali što vrijedi kad je nema tko slušati. Šteta.

Unatoč svemu, drevna navada pješačenja je opstala, ali nije više nasušna potreba kao nekad, nego se prakticira kao oblik zdravoga i aktivnoga odmora, zabave, avanturizma, druženja… Razgranala se u sve moguće vrste: planinarsko hodanje, nordijsko hodanje, turističko hodanje, rekreativno hodanje, brzo hodanje, meditativno hodanje, hodočasničko hodanje, prosvjedničko hodanje. Dakako, uvijek budni proizvođači dodatne opreme prepoznali su to pomodarstvo i osmislili posebne pješačke patike, štapove, ruksake, rukavice, odjeću, naočale, kape, energetske gelove… Danas se na sve strane uređuju rekreativne, športske, planinarske, šumske, romantične, izletničke, poučne, romarske i trail šetnice koje vrludaju najljepšim predjelima Europe i svijeta. Tko zna što će biti sljedeće. Možda pinča-lonča. Sve je moguće. U Finskoj se već godinama održava natjecanje u nošenju žena na pinča-lonča. Natjecatelji dolaze sa svih strana svijeta i ozbiljno se trude pobijediti. Pravila velikodušno dopuštaju da se za tu prigodu „posudi“ i susjedova žena. Ali, Međimurci su čedni, pa ih za sad tamo nema, a i naše žene se ne daju baš tako nosati i vozati. Polako, rekli bi šetači, sve u svoje vrijeme. Das Peške. (ZB)