Sport je kompleksan društveni fenomen u kojem žene postaju sve aktualnija tema. Žene su tek u kasnom 19. stoljeću počele sudjelovati u organiziranom sportu i dug je put uključivanja žena u sport i priznavanja njihovih prava. Neki od argumenata u sprječavanju sudjelovanja žena u sportu bili su da su žene fiziološki nesposobne za sportske aktivnosti i one bi im mogle štetiti, da su žene koje se bave sportom tjelesno neprivlačne ili pak da su ponašanja vezana uz sport u suprotnosti s društvenom konstrukcijom ženstvenosti.

Gledano na odnos prema ženama u sportu, u to je vrijeme sokolstvo sport poželjan za žene jer ono uključuje tjelovježbene odnosno gimnastičke pokrete, a smatralo se da je takva umjerena sportska aktivnost korisna za žene jer oblikuje tijelo, daje im određenu dozu izdržljivosti te im podiže raspoloženje. Jugoslavenski sokol osnovan je u Čakovcu 1919. godine i sljedeće se desetljeće sokolski pokret razvio po cijelom Međimurju.

U razdoblju između dvaju svjetskih ratova žene se sve više uključuju u ostale sportske aktivnosti i sportske klubove. Sportom se uglavnom bavilo u većim mjestima gdje se razvio sloj stanovništva koji se nije isključivo bavio poljoprivredom, najviše, naravno, u Čakovcu. Građanski način života omogućavao je više slobodnoga vremena koje se sve više koristilo za bavljenje sportom.

Jedina žena koja je ostvarila značajnije rezultate u tom razdoblju bila je Elizabeta Legenstein. Kao što je poznato, ona je bila jedina žena iz Kraljevine Jugoslavije koja je nastupala na svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu u Budimpešti 1929. godine, a u svibnju 1930. godine postala je prva prvakinja Jugoslavije u stolnom tenisu. Nažalost, u to vrijeme je, bez obzira na rezultate i uspjehe koje je postizala, bila u sjeni mnogobrojnih sportskih uspjeha svojega supruga. U fundusu Muzeja Međimurja Čakovec nalazi se plakat koji je pozivao građanstvo na doček Geze Legensteina sa svjetskoga prvenstva u stolnom tenisu u Budimpešti. O Elizabeti, koja je također bila na tom prvenstvu, nema ni riječi.

Zanimljivo je da se u literaturi nigdje ne navode žene koje su uz Elizabetu igrale u stolnoteniskoj sekciji Čakovečkoga športskog kluba (ČŠK), ali izgleda da je stolni tenis bio jedan od popularnijih sportova Čakovčanki jer se pažljivim istraživanjem teme dolazi i do drugih imena stolnotenisačica kao što su Paula Sočić, Eva Schwarz i dr.

Iako se tenis u Čakovcu igrao već krajem 19. stoljeća, osnutkom teniske sekcije ČŠK-a i gradnjom novoga teniskog igrališta 1926. godine započelo je vrijeme organiziranoga i kvalitetnoga tenisa. Po fotografijama vidimo da je dosta žena igralo tenis, ali one, za razliku od muškaraca, nisu ostvarile značajnije rezultate u međuratnom razdoblju.

Vidimo i da su tenis igrale većinom žene višega društvenog statusa kao što su Beata Rosenberg, Marta Franetović, Elizabeta Wagner, Adela Videc, Vera Heitzler i dr.

Sportska atrakcija Čakovca 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća bile su hazenašice ČŠK – a. Hazena je sport kojim se bavila ženska mladež i to je zapravo prvi sport kojim su se masovnije bavile mlade Čakovčanke. Igra dolazi iz Češke, igrala se rukom na nogometnom igralištu, a pravila su bila slična rukometu. Lopta se dobacivala rukama i smjela je udariti u tlo samo dva puta uzastopce, nakon čega se morala baciti dalje. Utakmice hazene često su se igrale kao predigra nogometnih utakmica, pa ih je na taj način vidjelo više gledatelja, odnosno i oni koje je zanimao nogomet koji je i tad bio vrlo popularan sport. Najuspješnija godina za čakovečku hazenu bila je 1932. Sredinom kolovoza organiziran je na igralištu ČŠK-a turnir kvalifikacijske naravi u sklopu kojeg je odigrana prva hazena utakmica u Kraljevini Jugoslaviji odigrana noću pod električnom rasvjetom. Čakovčanke su pobijedile hazenašice Varaždinskoga športskog kluba 14 : 4, a posebno su se istaknule sestre Olga i Vilma Hirschsohn. Ova je utakmica bila predigra nogometne utakmice između ČŠK-a i FC-a Salzburg koja je puno poznatija u javnosti.

Međimurke su se osim navedenim sportovima u međuratnom razdoblju vjerojatno bavile i tada popularnim skijanjem, klizanjem te lakom atletikom koji su smatrani sportovima pogodnima za žene. Nažalost, sačuvano je vrlo malo dokumentacije tadašnjih sportskih klubova te se do informacija došlo zahvaljujući sačuvanim fotografijama, vijestima objavljenim u novinama te dragocjenim knjigama Mirka Leicha i Zvonka Vertuša.

Nakon Drugoga svjetskog rata, posebno u vrijeme samostalne Hrvatske, međimurske sportašice bave se gotovo svim sportovima, državne su prvakinje i reprezentativke te postavljaju rekorde u svojim disciplinama. Prošle 2023. godine postale su svjetske prvakinje u lovu ribe na plovak za žene. Osim toga u sportsku rekreaciju uključeno je više stotina Međimurki svih dobnih skupina, a njihov broj iz godine u godinu raste.

Ana Šestak, viša kustosica povijesnih zbirki