Prilikom iskopavanja šljunka korištenoga za izgradnju dionice autoceste Zagreb – Goričan 1997. godine, na šljunčari Poleve sjeverno od sela Kuršanec otkrivena su dva žrtvenika iz rimskoga carskog razdoblja. Spomenuti nalazi pripadaju kategoriji zavjetnih spomenika koje su Rimljani podizali s nadom u ispunjenje zavjeta ili molbe upućene određenom božanstvu, a posvećeni su orijentalnom božanstvu Mitri, odnosno njegovim bakljonošama i pratiocima – Kautu i Kautopatu.

Mitra je izvorno indoiranski bog svjetla, saveza i prijateljstva, a vjerovalo se da nadgledava promjenu godišnjih doba, održava kozmički red te daje božanske milosti kraljevima i ozakonjuje njihovu vladavinu. U Avesti – svetoj knjizi zoroastrizma – Mitra se povezuje s glavnim i najvećim iranskim božanstvom Ahura Mazdom, a u staroindijskim Vedama s vrhovnim bogom Varunom. Prema učenju zoroastrizma postoji stalna borba između dobra i zla (svjetla i mraka) koju personificiraju Ahura Mazda i Ariman. Među pomagačima Ahura Mazde pojavljuje se Mitra, njegov sin i posrednik između bogova i ljudi, kojih je zaštitnik.

Prvi spomen Mitre dokumetiran je na glinenoj pločici iz 14. stoljeća prije Krista, pronađenoj prilikom arheoloških istraživanja hetitske prijestolnice kod Boghazköya u današnjoj Turskoj, a Mitrino ime najučestalije se spominje na natpisima iz razdoblja perzijskoga Ahemenidskog i Sasanidskog Carstva. Procesom romanizacije trgovci, vojnici i oslobođenici prenosili su Mitrin kult diljem Rimskoga Carstva. Tijekom spomenutoga procesa širenja kult je crpio mnogobrojne elemente iz niza lokalnih vjerovanja, pa je tako rimski mitraizam sadržavao tek ponešto orijentalnih elemenata i smatra se zasebnom teologijom bitno drukčijom od one izvorne. U Rimu, Italiji i zapadnim provincijama pojavljuje se tijekom 1. stoljeća, dok se štovanje Mitre ili Nepobjedivoga Boga Sunca tijekom 2. i 3. stoljeća proširilo čitavom Panonijom i postalo jednim od najpopularinijih rimskih kultova u južnim panonskim krajevima. Jedan od najranijih i najvažnijih središta mitraizma u Panoniji bio je nama nedaleki rimski grad Poetovio (Ptuj) s čak trima dosad poznatim i otkrivenim svetištima, odnosno mitrejima. Nakon arapskih osvajanja u 7. stoljeću izvorni zoroastrizam je potisnut u Indiju, gdje se štuje još i danas te igra važnu ulogu u suvremenim zoroastrijskim obredima, dok je rimski mitraizam nadvladala nova monoteistička religija – kršćanstvo.

Temeljem tradicije zoroastrizma vjeruje se da je Mitra rođen pokraj svetoga potoka i ispod svetoga drveta te da je na svijet izišao iz stijene iz koje je istovremeno počela izbijati svjetlost i vatra. Stijena predstavlja nebeski svod s kojeg svjetlost silazi na zemlju, a Mitra je svojim rođenjem postao stvoritelj svjetla. Spomenuto vjerovanje zasigurno se temelji na prapovijesnoj tradiciji stvaranja iskre i vatre kamenom. Mitologija spominje nekoliko podviga iz Mitrinoga zemaljskog života, među kojima se važnošću ističe borba i ubijanje divljega bika (tzv. tauroktonija) iz čijeg tijela niču biljke, iz repa žito, a iz krvi vinova loza, dok zemlju naseljavaju brojne životinjske vrste i prvi ljudi. Nakon što je obranio ljudski rod, Mitra se na gozbi oprostio od svojih vjernika i u Sunčevim kočijama otišao među bogove.

Tauroktonija je najvažnija mitološka scena rimskoga mitraizma te najčešći motiv na slikama i kamenim reljefima smještenima u apsidama središnjih kultnih soba unutar mitreja. Spomenuta scena prikazivana je u pratnji dvaju Mitrinih bakljonoša – Kauta i Kautopata – uglavnom smještenih lijevo i desno ispred predprostora u svetište. Zajedno s Mitrom predstavljaju dnevno i godišnje kretanje Sunca. Kaut s podignutom bakljom predstavlja jutarnje izlazeće Sunce (dan), dok Kautopat sa spuštenom bakljom predstavlja Sunce na zalasku (noć), dok Mitra smješten u središtu scene tauroktonije predstavlja podnevno Sunce. Drugim riječima, Kaut simbolizira rođenje Sunca i proljetno buđenje prirode, odnosno život, Mitra ljetno Sunce u zenitu, a Kautopat smiraj prirode tijekom jeseni i zime, odnosno smrt. Sva trojica predstavljena su odjevena u orijentalnu perzijsku nošnju – uske hlače, kratki plašt i frigijsku kapu.

Rimski zavjetni žrtvenici otkriveni na području šljunčare Poleve relativno su dobro očuvani i datiraju u prvu polovicu 3. stoljeća. Izrađeni su od pohorskoga mramora i vrlo je vjerojatno da su proizišli iz ruku istoga majstora. Njihovi natpisi s prednje strane spomenika spominju dva dedikanta, odnosno, inicijatora podizanja žrtvenika za koje temeljem formulacije njihovih imena znamo da su grčkoga podrijetla. Na užoj bočnoj strani kamenih spomenika nalaze se figuralni prikazi Mitrinih bakljonoša – Kauta i Kautopata. Potonji je prikazan s lubanjom ovna u lijevoj ruci. Spomenuti je motiv rijedak ikonografski element rimskoga mitraizma te simbolizira prijelaz hladnoće u toplinu ili sjene u svjetlo, odnosno buđenje proljeća.

Budući da su žrtvenici otkriveni kao slučajni nalazi bez stratigrafskoga konteksta, njihovu namjenu, kao i karakter nalazišta možemo samo pretpostavljati. Postoji mogućnost da su pripadali mitreju, u kojem su po svoj prilici stajali na ulazu u predprostor ispred svetišta – Kautopat s lijeve, a Kaut s desne strane. Na to sugeriraju stražnje neobrađene strane žrtvenika, koje bi prema tome bile prislonjene uza zid i stoga nevidljive onima koji su ulazili u svetište, dok su figuralni prikazi bakljonoša dominirali na pročelju, okrenuti prema ulazu. Međutim, postojanje svetišta boga Mitre samo četrdesetak kilometara udaljenog od Poetovia umanjuje tu mogućnost. Veća je vjerojatnost da su mramorni žrtvenici dvojice Mitrinih bakljonoša do mjesta pronalaska stigli prometovanjem plovnim putem rijeke Drave koja je po svemu sudeći tijekom stoljeća na tom području promijenila svoj tok te su bili namijenjeni nekom drugom nizvodnom važnom rimskom središtu.

Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki