Filozofija nisu samo titule, knjige, profesure ili akademije, nego i dobro promišljen način života. Drevni mislioci koji su zagovarali odricanje od materijalnih stvari, vlastitim su primjerom svjedočili prevagu duhovnoga nad tvarnim, pa su tako i živjeli: u siromaštvu, asketizmu, isposništvu i pustinjaštvu. Pošto su bili protivni svakom obliku rasipništva, čak su i vlastiti nauk čuvali od suvišnih riječi. Osobito je Isus bio jednostavan poput dječje slikovnice iz koje je i priprost čovjek mogao lako iščitati svoje jade i pronaći utjehu. Poput Sokrata, puno prije njega, ni Isus ništa nije napisao, osim što je prstom povukao jednu crtu na pijesku. Svaki na svoj način, oba su tražila dobro na ovome dozlaboga zlom svijetu, pa su zbog izgovorenih riječi optuženi za kršenje važećih konvencija, osuđeni na smrt i pogubljeni.

Neki drugi filozofi stremili su istom cilju, ali su išli manje opasnim putem. Tako je Diogen (404. – 323. pr. Kr.), suvremenik Aleksandra Velikoga i predstavnik osebujnoga sokratovsko-kiničkog svjetonazora, „glumio“ bezazlenoga i smušenoga lakrdijaša, pa su ga nazvali „pošemerenim Sokratom“ i pustili na miru. Njegov model poboljšanja društva i pojedinaca bio je specifičan: bizarnim, ponekad i nastranim javnim nastupima zabavljao je prolaznike, ismijavao autoritete i tjerao ljude na razmišljanje. U kazalište je demonstrativno ulazio kad su drugi iz njega izlazili jer je to smatrao svojim „najvažnijim principom“. Išao je protiv struje, protiv svakoga i protiv svega. Usred bijela dana, s upaljenom svijećom hodao je Atenom i tražio „časnog čovjeka“. Bio je prvi filozofski zafrkant u povijesti, a njegova je „filozofija“ i danas prisutna u formi specifičnoga umjetničkog izričaja – performansa.

Malo kome je poznato, ali dašak Diogena zapuhnuo je prije dva desetljeća i Čakovec. U Starom gradu je 2003. godine izvedena dotad neviđena predstava u režiji najpoznatije hrvatske multimedijalne i body-art umjetnice Vlaste Delimar. S partnerom Milanom Božićem, također poznatim performerom, Vlasta je na više hrvatskih povijesnih lokacija priredila seriju performansa pod nazivom „Provesti noć u prostoru...“. I kao što je Diogen sa svojom najpoznatijom izvedbom sa svjetiljkom htio ukazati na svijet u kojem je teško naći časna čovjeka, tako je i Vlasta htjela osvijestiti širu javnost o jednoj vrlo važnoj temi – zapuštenosti spomenika kulture.

Devastirana i nakaradna fortifikacija čakovečkoga Staroga grada činila joj se idealnom za jednu od njezinih serioznih predstava. Na zaprepaštenje konzervativne javnosti – što je zapravo i cilj svakog performansa – Vlasta je s Milanom Božićem prespavala u jednoj od ruševnih prostorija fortifikacije, na prigodno namještenoj postelji, među odbačenim ciglama, smećem i trulim daskama. Osim što je na svoj način apostrofirala nebrigu i neodgovornost zajednice, pojedinaca i institucija prema kulturnoj baštini, Vlasta je pokazala da se društvenim nepravilnostima može prići ne samo s institucionalne, aktivističke i političke, nego i s umjetničke strane. Na obnovu čakovečke feudalno-fortifikacijske arhitekture trebalo je, unatoč svemu, pričekati još punih dvadeset godina.

Ali vratimo se Diogenu. Časnih ljudi doista ima malo, jedva bismo ih sa svijećom pronašli, no performera koji su se spremni izložiti nemilosrdnom sudu javnosti, još uvijek ima. Ne samo filozofskih, poput Diogena, ili umjetničkih, poput Vlaste Delimar, nego i onih više narodskih, koji nisu ni filozofi ni umjetnici, ali svojim (ne)promišljenim postupcima znaju odaslati vrlo jasnu poruku, razotkrivajući tragikomičnu sliku stvarnosti i ranjivost umišljenih veličina. Takvim fakinima su Dubrovački trubaduri početkom 70-ih ispjevali pjesmu Dalmatinski lero: Svaki grad uz naše more ima svoga lera...

Ali ne samo uz more, nego i između Mure i Drave. Naš stari, dobri Miki (Nikola Varšić) dugo nas je zabavljao svojim javnim ispadima, svojevrsnim performansima. Njegova je uzrečica bila – Delat! Tako je bilo i 2003. godine, prigodom posjeta Čakovcu počasnog predsjednika Paneuropske unije, nadvojvode Otta von Habsburga i njegove supruge, nadvojvotkinje Austrijske, Regine von Habsburg. Kada su u društvu domaćina obilazili Perivoj Zrinskih, iz nekog je grma, raširenih ruku i razrogačenih očiju pred njih iskočio Miki. „Delat!“, uzviknuo je. Ekipa je na trenutak ostala zatečena, no u situaciji koja je bila na rubu neugodnosti nadvojvoda je pokazao zavidnu mirnoću i sabranost. Netko je na brzinu Mikiju gurnuo u ruku pet kuna, pa se uz poneki šaljivi komentar krenulo dalje. Bio je to tipičan diogenovski nestašluk, sličan cipeli koju je irački novinar svojedobno bacio na Georga W. Busha. Naravno, Mikijev „performans“ nije bio umišljen, dogodio se u drukčijim okolnostima od „cipelarenja“ američkoga predsjednika i ne treba ga odobravati, ali promotrimo li ga s malo šire distance, osobito u kontekstu jedne svevremenske biblijske misli, onda u njemu možemo pronaći zanimljivu koincidenciju: „Malena je pčela među stvorovima krilatim, ali ona daje slast najslađu. Ne uznosi se zbog odjeće koju nosiš, niti se uznosi zbog svojih počasti: jer čudesna su djela Gospodnja iako su skrivena ljudima. Često su kraljevi sjedili na tlima, a neznanac je stekao krunu. I često su moćnici bili jako poniženi, a odličnici potpadali pod tuđu vlast“.

Nije li ovaj biblijski citat prikladna poruka vlastodršcima koje muči pretjerani ego? Vozeći se na trijumfalnoj kočiji nakon pobjedničkoga pohoda, iza svakog rimskog vojskovođe stajao je sluga (svojevrsni onodobni Miki) koji mu je povremeno došaptavao: "Sjeti se da nisi bog."

Inače, Miki je, bogtepitaj kako, unaprijed znao da neki ministar dolazi u Čakovec. Za tu prigodu oboružao se svojom „dvolitrenom jednocijevkom“ – i čekao. Čim bi se ministrov auto zaustavio ispred županijske zgrade, a „velikodostojnik“ izašao i uzdignute glave počeo značajno zakopčavati sako, Miki bi mu trkom prišao s leđa i svom ga snagom lupio flašom po hrptu uz gromoglasan uzvik: „Delat!“. Dok su se postiđeni županijski djelatnici ispričavali zbunjenom ministru, Miki je već nestao iza ugla. Kakve li sličnosti s Diogenom koji je hrabro odbrusio Aleksandru Velikom, kad ga je ovaj posjetio dok se izležavao pokraj bačve koja mu je bila dom: „Kako ti mogu pomoći?“, upita ga odvažno Aleksandar. „Samo mi se makni sa sunca“, dobaci mu ravnodušno Diogen.

Toliko za sada, barem do sljedećega čakovečkog „Diogena“, ako ga prije toga ne otjeraju s ulice. Jer cijeli svijet se nekako izokrenuo, ukalupio i postao zatvorenički: djecu zatvaramo u vrtiće, mladež u škole, sredovječne sputavamo i okivamo poslovnim obvezama i kreditima, starce trpamo u staračke domove, a Mikije u Orehovicu. A gle, puna su nam usta slobode i ljudskih prava.

Diogen je naslućivao dekadentnu i nakaradnu fazu naše civilizacije pa je prijatelje zamolio da ga nakon smrti pokopaju s licem prema dolje. „Zašto?“, upitaše ga, a on im odgovori: „Ionako će se jednoga dana sve okrenuti naglavačke“. (ZB)

Foto: Zlatko Vrzan