Kasno brončano doba područja sjeverne Hrvatske i Međimurja obilježila je kultura¸polja sa žarama – kulturna pojava čija se uniformiranost ogleda u načinu pokapanja, odnosno u kremaciji kao dominantnom pogrebnom običaju te pohranjivanju spaljenih ostataka pokojnika u žare koje su ukopavane u zemljane rake unutar prostranih ravnih groblja. Spomenuti nadregionalni kulturni kompleks sastavljen od mnogobrojnih regionalnih varijanti bio je raširen na prostranom području srednje i zapadne Europe, a obuhvaćao je cjelokupno kasno brončano doba, odnosno, vremensko razdoblje od 1300. do 800. godine pr. Kr.

Rasprostranjenost kulture polja sa žarama uvjetovano je postojanjem razvijenih mreža komunikacije koje su tijekom 2. tisućljeća pr. Kr. obuhvaćale široko područje Istočnih Alpa, Balkana i Karpata. Te su komunikacije bile predmetom kontakata brojnih zajednica ljudi, potaknutih uglavnom cirkuliranjem bronce, koja od kasnoga brončanog doba nije više bila prestižan materijal, već sirovina za izradu raznovrsnih svakodnevno korištenih predmeta. Dakle, postojanje razvijenih komunikacijskih mreža omogućilo je učestalije veze među brojnim zajednicama ljudi s različitim tradicijama i materijalnom kulturom što je, među ostalim, potaknulo i razmjenu njihovih razmišljanja, stavova i vjerovanja te rezultiralo stjecanjem još veće količine znanja i usvojenih ponašanja.

Kultura polja sa žarama u Karpatskoj se kotlini razvila kontinuirano na temeljima srednjobrončanodobne kulture grobnih humaka, a na području sjeverne Hrvatske egzistirale su jugoistočne regionalne grupe srednjopodunavskoga kruga kulture polja sa žarama, prema vremenu trajanja podijeljene na stariju i mlađu fazu. Stariju fazu kulture polja sa žarama na području Podravine, gornje Posavine, Međimurja, Hrvatskoga zagorja, slovenskoga i austrijskoga dijela Štajerske te mađarskoga jugozapadnog Podunavlja, tijekom vremenskoga razdoblja od 1300. do 1100. godine pr. Kr. obilježila je regionalna kulturna pojava pod nazivom grupa Virovitica.

Formiranje mlađe faze kulture polja sa žarama u kontinentalnoj Hrvatskoj započelo je u 12. stoljeću pr. Kr. pristizanjem kulturnih utjecaja istočnoalpske grupe Baierdorf-Velatice s područja sjeveroistočne Austrije, Moravske i sjeverozapadne Mađarske. Novopridošli elementi obilježili su vrijeme 11. stoljeća pr. Kr. i na području sjeverne Hrvatske sudjelovali u oblikovanju mlađe faze kulture polja sa žarama koja je trajala od 1100. do oko 800 godine pr. Kr. Tijekom spomenute mlađe faze nastao je još veći broj regionalnih kulturnih grupa ili istaknutih identiteta lokalnih zajednica, formiranih uz glavne riječne tokove, a uz rijeku Dravu na području slovenskoga Podravlja i istočne Slovenije, austrijske Štajerske, Hrvatskoga zagorja i Međimurja postojala je grupa Ruše.

Nosioci su virovitičke i ruške grupe svoja naselja uglavnom osnivali na nizinskim povišenim predjelima blizu vodotoka, nedaleko komunikacija čiji su se pravci protezali uz riječne tokove. Naseljavani su i brežuljkasti predjeli, a visinska su naselja osiguravala sigurna zakloništa, nadzor područja i komunikacija. Među najbrojnije pokretne arheološke nalaze ubrajaju se keramičke posude (lonci, zdjele, šalice), oprema za tkanje (pršljeni, utezi za tkalački stan) te brončani predmeti (igle, koplja, sjekire i srpovi). Na mnogim su visinskim i nizinskim naseljima ustanovljene metalurške aktivnosti, o čemu svjedoče nalazi ognjišta, kalupa, ostava i sirovine.

Uobičajen pogrebni običaj virovitičke grupe obuhvaćao je polaganje spaljenih ostataka pokojnika u žaru, odnosno lonac koji je najčešće bio pokriven zdjelom u funkciji poklopca. Groblja su se nalazila u neposrednoj blizini naselja. Temeljem analiza ostataka spaljenih kostiju vidljivo je da su pokojnici spaljivani u svojoj nošnji te da su s lomače uglavnom bile prikupljane veće kosti, dok je ponekad ostatkom paljevine zasipavana grobna raka nakon polaganja žare. Pokojnicima su uglavnom prilagane keramičke posude, dok je pojava brončanih predmeta kao grobnih priloga rijetkost. Pretpostavka je da su grobovi imali vanjska obilježja, s obzirom na to da su vrlo rijetki slučajevi oštećenih starijih grobnih ukopa, iskopom novih. Temeljem rezultata antropoloških analiza uočena je posebnost ženskih grobova koji su bogatije opremljeni dijelovima nošnje i nakita, što upućuje na tradiciju posvećivanja posebne pažnje prilikom otpraćivanja ženskih osoba u zagrobni život. U vrijeme mlađe faze kulture polja sa žarama dolazi do pojave velikih ravnih groblja s više stotina grobova.

Tijekom kulture polja sa žarama na širem europskom području ustanovljen je velik broj ostava ili skupina predmeta zajedno pohranjenih i zakopanih u zemlju najčešće iz sigurnosnih razloga, ali i iz ritualnih pobuda. U Europi se pojavljuju još od kamenoga doba, ali njihova najučestalija pojava zabilježena je tijekom kasnoga brončanog doba, odnosno 12. stoljeća pr. Kr. Zanimljivost je činjenica da sjeverna Hrvatska pripada rijetkim područjima na kojima su ustanovljene u prilično velikom broju. Obično su otkrivene u keramičkoj posudi ili direktno u zemlji, što upućuje da su izvorno vjerojatno bile pohranjene u vreći od organskoga materijala.

Kasno brončano doba karakterizira i eksplozija stanovništva koja je zajedno s razvojem novih oblika oruđa i tehnologija proizvodnje, rezultirala povećanim uzgojem biljaka i životinja. Spomenuti je razvoj jasno vidljiv u Karpatskoj kotlini na čijim je nalazištima zabilježena veća količina i raznolikost biljnih vrsta u odnosu na prethodna razdoblja. Ljudi kasnoga brončanog doba svoja su kultivirana područja dijelili na polja, vrtove, pašnjake i voćnjake, a radi zaštite plodnog površinskog sloja zemlje od erozije, za ratarstvo su korišteni nizinski predjeli, dok su oni brežuljkasti korišteni za pašnjake.

Autorica: Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki