Pitam se što sam dao vremenu života
Na stranicama budućnosti
Da li će me prolaznost zaboraviti...

zapisano je u poetskom dnevniku Pavla Vamplina u koji su djelatnici Muzeja Međimurja Čakovec dobili uvid prilikom preuzimanja posljednjeg djela donacije. Više je puta pisano o njemu, svestranom umjetniku, donatoru, samozatajnom i jednostavnom čovjeku, no Pavao Vamplin zaslužuje ponovni pisani podsjetnik na stotu obljetnicu svog rođenja. Čime li su ispisane stranice budućnosti o kojima je sa strepnjom promišljao?

Što je dao vremenu života?

Ovaj samozatajan umjetnik propitkivao je svoju vrijednost i svoj značaj, ne shvaćajući da je svojem vremenu dao puno, pretočivši njegov duh kroz grafički dizajn u vizualne identitete brojnih proizvoda.

Pavlek, kako su ga zvali bliski mu ljudi, rođen je 6. svibnja 1924. u Čakovcu. U ranom djetinjstvu odselio je s obitelji u Zagreb gdje je 1948. godine maturirao na Državnoj trgovačkoj akademiji i zaposlio se kao knjigovođa u banci. Taj posao nije primirio njegov duh u kojem je tinjao žar za umjetnošću. Istovremeno je polazio tečaj crtanja kod Tomislava Krizmana, a kasnije i Zlatka Šulentića te 1949. godine postaje studentom prve generacije novoosnovane Akademije primijenjenih umjetnosti u klasi prof. Ernesta Tomaševića, na kojoj je i diplomirao 1955. godine stekavši naziv „akademski slikar primijenjenog smjera“.

Iza kulisa javnosti, potiho i neumorno, stvara u nizu tehnika; keramika, grafika, crtež, slikarstvo, grafički dizajn, i iako u svakom od njih ostavlja prostora za eksperimentiranje i trendove onoga vremena, ostaje dosljedan svojem rukopisu.

Nakon završetka studija, radio je kao scenograf u Zagreb filmu te na likovno-grafičkom oblikovanju u Vjesniku i Jugotonu, a crtež, keramika i grafike postaju mu središte interesa nakon što 1964. godine stječe status slobodnog umjetnika.

Samostalno je izlagao šest puta (u Zagrebu i Čakovcu) i više puta na skupnim izložbama s likovnim umjetnicima Međimurja i s udrugama čiji je bio član (ULUPUH, HDLU i LIKUM). Za dugogodišnji uspješan rad dobio je 1975. godine LIKUM-ovu POVELJU, a 1986. godine Priznanje za doprinos ugledu i razvoju ULUPUH-a.

Najviše se istaknuo u području grafičkoga dizajna, no njegovi radovi u keramici i grafici podjednako zavrjeđuju pažnju. Tehnologiju izrade keramike detaljno je proučavao, o čemu svjedoče tehnološki priručnici, članci i katalozi koje je ostavio, ali estetika keramike je ono što ga je u njenom oblikovanju obuzimalo. Karakterizira ga svestranost i stalno eksperimentiranje, a kako primjećuje Erika Nađ Jerković pišući o Vamplinu, to se može zahvaliti i njegovom obrazovanju na Akademiji primijenjenih umjetnosti koja mu je pružila širok opseg znanja u različitim segmentima likovne djelatnosti. Te su karakteristike vidljive i u njegovom grafičkom oblikovanju tijekom 60-ih godina prošloga stoljeća. Osim za spomenute Vjesnik i Jugoton, ostvaruje zanimljiva rješenja za Iskru, Istravino, Marijan Badel i TEŽ u vidu raznih propagandnih materijala, etiketa, vinjeta, omota gramofonskih ploča, plakata i prospekata. Kombinacija tehnika, korištenje različitih pristupa i prevođenje slikarskih elemenata u sferu grafičkog oblikovanja, ono je što je Lovorka Magaš Bilandžić istaknula kao Vamplinov doprinos grafičkom dizajnu u katalogu izložbe Šezdesete u Hrvatskoj: Mit i stvarnost (2018.) održane u Muzeju za umjetnost i obrt na kojoj su bili zastupljeni i Vamplinovi radovi.

Hoće li ga prolaznost zaboraviti?

Neutemeljena je ova Vamplinova bojazan i to ne samo zbog ranije navedenoga, već i zbog njegove trajne poveznice s našim gradom, Zbirke Pavla Vamplina u Muzeju Međimurja Čakovec. Umjetnik koji se većinu radnoga vijeka borio s materijalnom oskudicom, nije oklijevao sudjelovati u raznim humanitarnim akcijama, za što je dobio više priznanja, niti je oklijevao pokloniti svoje radove rodnom Čakovcu. Godine 1993. obratio se Muzeju sa željom da donira dio svojih djela. Donacija od 200-tinjak radova preuzeta je zbog obima u dva navrata 1995., a godinu poslije Vamplin je pisao: “treća donacija bit će poslije moje smrti”.

Smrt ga je zatekla 2000., a pet godina poslije, početkom rujna 2005. u Muzej je dopremljen i treći dio donacije. Zbirka Pavla Vamplina najbrojnija je zbirka u fundusu Muzeja, a broji više od 4000 predmeta. U stalnom postavu izloženi su keramički predmeti, grafike, ulja i reprodukcije odabranih djela iz grafičkog dizajna.

Svibanj smo posvetili obilježavanju 70. obljetnice Muzeja Međimurja Čakovec, u sklopu čega smo Vamplinu ponovno pokazali da je uzalud strepio. Predavanjem i radionicom 8. svibnja, aktivno smo uključili i mlađe generacije u upoznavanje Pavla Vamplina i njegove zbirke.

Marta Horvat, kustosica likovnih zbirki