Suvremeni naraštaji opsjednuti su čistoćom tijela, dok se spominjanje mentalne higijene ili higijene duše u "pristojnom društvu" uglavnom izbjegava. Tako su jedan od simbola današnjice postala odmarališta, kupališta te brojne njihove kopnene i morske inačice. Pojava javnoga okupljanja sa svrhom druženja, kupališnoga odmora, razbibrige, a nekako usput i osobne higijene ima svoju povijest, obilježenu usponima i padovima, ovisno o prevladavajućoj civilizaciji i kulturi.

Daleko od toga da su javna kupališta umotvorina Zapada, kako bismo, kao zadrti zapadnocentristi, vjerojatno pomislili. Najstarija saznanja o društvenom kupanju dolaze iz današnjega Pakistana gdje su arheolozi u ruševinama grada Mohenjo-daro, koji je pripadao indskoj kulturi, pronašli ostatke kupališta staroga gotovo pet tisuća godina. Ondašnji „divlji Europljani" – premda graditelji fascinantnog Stonehengea – mogli su samo sanjati uređena kupališta jer će dijelom njihove kulture postati tek za nekoliko tisućljeća. U međuvremenu, Egipćani i Babilonci također su njegovali kult društvenoga kupanja, da bi taj običaj od njih preuzeli nama bliži Grci i Rimljani, ostavivši ga u nasljeđe barbarima koji su srušili akvadukte, pa su kupališta presahnula i propala. Veličina, raskoš i arhitektonska izvedba rimskih termi bila je zapanjujuća. Njihova najveća kupališta mogla su primiti nekoliko tisuća ljudi, imala su vježbaonice, saune, masaže, knjižnice, prostorije za predavanja, šetališta, perivoje, trjemove, prostorije s ugrijanim zrakom, tople, hladne i parne kupelji, bazene za plivanje, i sve to ukrašeno kipovima, freskama, podnim mozaicima… Povijest je doista bila nepravedna dopustivši da civilizacija s tako profinjenim standardom čistoće padne na koljena pred hordama prljavih i divljih barbara.

Bilo kako bilo, razaranjem Rima i pojavom mračnoga srednjovjekovlja i s njim povezanoga vjerskog fanatizma, briga za vanjštinu povukla se pred mističnom i ćudljivom brigom za nutrinu – za dušu. Na tijelo se počelo gledati kao na „odvratnu odjeću duše“, pa je osobna higijena mjestimice zamrla, a ruine nekadašnjih raskošnih kupališta prekrila su stada koza i ovaca. Porastom populacije i naglo rastućim gradovima u kasnom srednjovjekovlju, nebriga za tijelo i svekolika prljavština uzrokovale su strašne zaraze, a do saznanja o povezanosti nečistoće i bolesti trebalo je proteći još nekoliko dugih i mučnih stoljeća. Tragikomičan primjer francuskoga kralja Luja XIV. kazuje nam, međutim, da su nehigijenske navike dobrim dijelom obilježile i rano novovjekovlje. Tako se taj napuhanko – zvali su ga Kralj Sunce – okupao svega dvaput u životu: prvi put mimo vlastite volje kao novorođenče, a drugi put kad mu je zbog glavobolje tu jezivu radnju preporučio liječnik. Bolovi, međutim, nisu prestali, pa je rezignirano digao ruke od vode, prepustivši tijelo majci prirodi. Podanici su ga slijedili, a u nekoj mjeri i druga europska veličanstva, pošto su sedamnaeststoljetni vladari nastojali u svemu kopirati moćnu Francusku. Stvari su se počele mijenjati tek potkraj 18. stoljeća, a u prvoj polovini 19. konačno je otkrivena poveznica između čistoće tijela i zdravlja, pa se ponovno otvaraju organizirana i uređena javna kupališta, premda po veličini i raskoši ni blizu nekadašnjih rimskih termi.

A sad idemo doma. U Međimurju su prva javna kupališta, u Čakovcu (Perivoj Zrinskih) i kod Svetog Martina na Muri (lokacija Vučkovec), otvorena sredinom 30-ih godina prošloga stoljeća. Za spomenutim Mohenjo-darom kasnili smo, dakle, kao i ostali barbari, gotovo pet tisuća godina. Posebno je zanimljiva povijest vučkovskoga kupališta. Naime, nakon Drugog rata, smrtno ozbiljni komunisti, tek pristigli iz šuma, oduzeli su taj bazenčić tadašnjem sposobnom poduzetniku Josipu Kraljiću, koji se, pravo budi rečeno, i nije previše bunio, uvidjevši da može ostati ne samo bez imetka, nego i bez glave. Komunisti su njegovu toplu drvenu kopanjicu, veličine 3 x 4 metra, po kratkom postupku pretvorili u društveno vlasništvo, prepustivši je dugotrajnoj stagnaciji, pa je desetljećima ostala onakva kakva je Kraljiću oduzeta. Ideološka „higijena“ bila je apsolutni prioritet. Osamostaljenjem Hrvatske, Toplice Sveti Martin dobivaju nove vlasnike, naglo se osuvremenjuju i u kratkom roku postaju jedna od najvećih, najpoznatijih i najatraktivnijih topličkih destinacija u Hrvatskoj, usput pokrenuvši i međimurski kontinentalni turizam.

Za starim čakovečkim bazenima neki i danas gorke suze liju, što je razumljivo jer mladost je mladost. S druge strane, seoska djeca ne mogu čeznuti za "čakoskim" bazenima jer se u njima nisu kupala, ali se oduševljeno prisjećaju potoka, jezera, rijeka, pa i močvara u kojima su uživala za ljetnih žega. Općenito gledajući, seljaci baš i nisu bili tako prljavi kako bi neki zlobnik pomislio. Istina, njihova javna brčkališta nisu bila uređena, nisu imala kabine za presvlačenje, zahode i tome slično, ali svakom svojem bliskom stvorenju, pa i čovjeku, darežljiva priroda ide na ruku, darujući mu ne samo prirodna kupališta – danas bismo rekli biobazene – nego i prikladan šumarak, gaj ili kakav grm gdje može naći svoju intimu. Rijeke su bile brze i opasne, s puno snažnih virova i plutajućeg drveća pa je dječurlija birala mirnije i sigurnije rukavce ili grabe, dok se mladež, katkad nepromišljeno, hvatala u koštac s nepredvidivom i opasnom riječnom maticom. Močvarne vode, u kojima su se mnogi tada kupali, bile su mirne i toplije, ali mutne, s puno šaša, trske, rogoza, lopoča, divljih pataka, dabrova, vretenaca, sivih i bijelih čaplji, roda, žaba, bjelouški i sljepića te osobito pijavica koje su se u trenu prilijepile za kožu, pa su plivači morali stalno mrdati tijelom kako bi ih otjerali. Ako se ta sluzava i ljigava zvjerčica ipak za nekoga uhvatila, što nije bila rijetkost, društvo je hitro priskočilo upomoć stavljajući na "piefku" žar cigarete ili plamen šibice. No, na jarkom suncu i na suhom vrlo brzo bi se i sama otpustila. Tek malo dalje i svinje su pronašle svoje mjesto u vrućem močvarnom blatu, roktanjem nadglasavajući okoliš. Uopće se ne obazirući što se oko njih događa, u blizini su se pasle krave, trčkarale mlade srne i skakutali zečevi. Kako nam god sve to čudno zvučalo, ondašnjim je ljudima takav prizor života bio nešto posve normalno. Kao što majka ispunjena srca promatra svoju razigranu dječicu, tako je i priroda ispunjena srca klicala gledajući svoja razigrana stvorenja kako se svi odreda, i biljke i životinje i ljudi, oduševljeno brčkaju u živoj močvarnoj vodi. Neponovljivo!

Na potocima pijavica nije bilo, ali je voda bila hladna kao led i kudikamo plića, no, maštovita seoska dječurlija našla je rješenje – pregradili bi potočno korito krupnijim kamenjem, a pukotine popunili muljem i drugim vodenim biljem. Klincima je voda bila do vrata, a mlađariji do pasa, ali veselju nije bilo kraja. Šezdesetih godina u blizini gotovo svakog naselja počele su se kopati šljunčare iz kojih se vadio šljunak za asfaltiranje seoskih cesta. Tako su mnoga međimurska mjesta dobila "moderna" kupališta s pravim pravcatim plažama.

Kako smo već rekli, neki se Čakovčanci i danas sa sjetom prisjećaju starih bazena na kojima su proveli svoju mladost, premda su u novije vrijeme dobili javno kupalište kakvo su nekad mogli samo sanjati. Ali i oni koji su mladost proveli na selu, s jednakim, ako ne i većim žarom prisjećaju se svojih graba, rijeka, potoka i močvara u kojima su uživali, premda si danas mogu priuštiti brčkanje s unucima u bazenu na napuhavanje u vlastitom dvorištu.

Sve u svemu, glede kulture osobne higijene i kupališne razonode dostigli smo i prestigli stare Rimljane, ali dok svoja tijela namačemo u toplim termalnim vodama, ona druga "kupališta", u kojima bismo trebali osvježavati svoje duše, polako presušuju. No, o tome se u pristojnom društvu ne raspravlja. (ZB)