Tijekom listopada 2013. g. izvršena su arheološka istraživanja zapadnog dijela fortifikacije Staroga grada Čakovca, točnije ugaone kule ili bastiona, na spoju sjeverozapadnog i nekadašnjeg jugozapadnog bedema (stručni voditelj istraživanja: Branka Marciuš, Muzej Međimurja Čakovec; radovi financirani sredstvima Ministarstva kulture RH). Cilj je započetih radova, u narednih nekoliko godina istražiti cijelu građevinu, kako bi restauracijom i konzervacijom zidanih ostataka, te prezentacijom u obliku arheološkog parka, ponovo oživio taj dio fortifikacije Staroga grada Čakovca.

Provedeni radovi dio su trogodišnjeg programa (2013-2015) Muzeja Međimurja Čakovec koji uz istraživanja zapadnog bastiona planira i arheološko sondiranje poteza između zapadnog i južnog bastiona (svrha je otkrivanje načina utvrđivanja i položaj bedema), te obrambenog jarka.

Stari grad Čakovec utvrda je nizinskog tipa peterokutne forme s ugaonim bastionima, okružena opkopima, te predstavlja srednjovjekovni wasserburg moderniziran i preoblikovan u renesansi. Najranija saznanja o izgledu fortifikacije potječu iz doba obitelji Ernušt. Pretpostavlja se da je fortifikacijski sustav u to vrijeme imao osmerokutni oblik bedema sa polukružnim kulama na uglovima. Nakon Ernušta, Nikola IV. Zrinski modernizira fortifikacijski sustav, te na sjevernom, istočnom i južnom uglu bedema na mjestu srednjovjekovnih kula gradi bastione, dok dvije srednjovjekovne četverokutne kule zamjenjuje ulaznim bastionom. Na mjestu zapadnog bastiona u vrijeme vladavine Nikole IV. Zrinskog i dalje postoje srednjovjekovni zapadni bedemi sa polukružnom kulom na uglu.

Ponovna pregradnja fortifikacije spominje se 1642. g. u doba Nikole VII. Zrinskog, kada je planirano proširenje sjevernog, istočnog i južnog bastiona, a srednjovjekovnu polukružnu kulu na zapadnoj strani trebao je zamijeniti izduženi poligonalni bastion. Međutim, navedena modernizacija utvrde nije nikad dovršena, budući da Nikola VII. 1664. g. tragično umire, a 70-ih godina 17. st. polako nestaje i osmanlijska opasnost. Jedini izvedeni radovi su izgradnja izduženog poligonalnog zapadnog bastiona na mjestu srednjovjekovne polukružne kule.

Pretpostavlja se da gradnja navedenog bastiona nije nikad u cijelosti realizirana, jer se već 1688. g. spominju loši bedemi, a 1720. g. zapušteni obrambeni objekti. Novi vlasnici grofovi Althan pokreću razgradnju dijela zidina, a građevni materijal koriste prilikom velike obnove kompleksa sredinom 18. st. Sredinom 19. st. zidine su posljednji put razgrađivane prilikom adaptacije palače za potrebe izgradnje tvornice šećera.

Zapadni bastion obuhvaća površinu od ukupno oko 1200 m². Kako bi se stekao što sve obuhvatniji pregled stratigrafije, arheološka je sonda površine 260 m² imala funkciju svojevrsnog presjeka kroz središnji dio građevine. Istraživanjem sjeverne polovice arheološkog iskopa (sonda A) otkriven je nastavak sjeverozapadnog zida bedema, očuvan u donjem dijelu i sjeverna flanka bastiona. Na središnjem dijelu sonde otkrivena su dva zida ciglenog kanala, smjera istok-zapad, ukupne otkrivene duljine od 13,30 m, te prosječne vanjske širine od 1,60 m. Prosječna unutarnja širina kanala iznosila je 50 cm. Na krajnjem istočnom otkrivenom dijelu očuvano je njegovo lučno svođenje. Najvjerojatnije se radi o kanalizacijskom kanalu građenom tijekom druge polovice 19. st. za potrebe tvornice šećera.

Na južnom dijelu sonde A otkriven je cigleni bunar pokriven niskim ciglenim lučnim pokrovom koji je armiran i pojačan dvjema željeznim gredama. Grede su ujedno služile i kao nosači spomenute konstrukcije. Cigleni je pokrov vjerojatno nakon prestanka korištenja bunara pokriven slojem betona. Spomenuti je pokrov radi daljnjih istraživanja skinut dizalicom, te je ustanovljen vanjski promjer bunara – 4,5 m, unutarnji promjer – 3,50 m, te relativna dubina od 4 m. Radi se najvjerojatnije o kopanom bunaru, sagrađenom kopanjem okomite okrugle rupe i oblaganjem stijenki ciglenim zidom, što potvrđuju i precizno slagane opeke i zaglađene fuge veziva tj. vapnenog morta unutrašnjeg lica zida, te neravno slagane opeke i fuge sa vezivom na vanjskom licu zida. Cigleni je zid bunara građen sa dva oblika opeka, slaganih naizmjenično, na način da je jedan red građen opekom sa žlijebom po sredini (slagana po dužini), a jedan red radijalnom opekom (slagana po širini). Kao prilog pretpostavci da je pronađeni ukopani objekt služio kao svojevrsni bunar potvrđuje otkriveni spoj sa odvodnim kanalom na sjeveroistočnom dijelu.

Na jugozapadnom i južnom dijelu sonde, spojeno sa zapadnim dijelom bunara otkriveno je popločenje od oblutaka vezanih vapnenim mortom, iznad kojeg se nalazio oko 10 cm debeli sloj rahle zemlje pomiješane sa sitnim zrncima gara. O točnoj namjeni otkrivene podnice zasad možemo tek pretpostaviti, do nastavka arheoloških istraživanja tog dijela zapadnog bastiona.

Radovima na južnoj polovici arheološkog iskopa (sonda B), istražena je južna fasa bastiona u dužini od 10,5 m. Utvrđena prosječna širina zida iznosila 3,5 m, dok je visina istraženog zida iznosila je 2,70 m. Vanjsko lice građeno je tesanim kamenim blokovima, a unutarnje uglavnom većim komadima lomljenog kamena (donji dio i temelji) i opekom (gornji dio), dok je kao vezivni materijal upotrijebljena vapnena žbuka. Ispunu zida činili su manji komadi lomljenog kamena, ulomci opeke, kameni obluci i vapnena žbuka. Ispod kamenih temelja otkriveni su gusto u tlo zabijeni drveni stupovi – piloti.

Unutar sonde B pronađeni su i ostaci starije srednjovjekovne utvrde. Na središnjem dijelu sonde, točnije od sjeveroistočnog do jugoistočnog ruba otkriven je polukružni niz u glinu zabijenih drvenih stupova, a iskopom presjeka na južnom dijelu sonde utvrđeno je postojanje tri horizontalna reda stupova. Unutarnji relativno pravilan niz činili su koso nabijeni stupovi okruglog presjeka (prosječnog promjera 25 cm, međusobnog razmaka 30 cm), središnji relativno pravilan niz činili su vertikalno nabijeni stupovi okruglog presjeka (prosječnog promjera 15 cm, međusobnog razmaka 70 cm), dok su vanjski niz činili gotovo polegnuti koso nabijeni stupovi različitih dimenzija, nepravilnog oblika i horizontalnog razmaka. Obzirom na položaj pronađenih stupova, zasad možemo pretpostaviti da se radi o kosnicima sa funkcijom učvršćenja padine nasipa uz obrambeni jarak.

Na zapadnom dijelu sonde otkriven je polukružni niz okomito i gusto nabijenih drvenih stupova, koji je s vanjske strane pravilno paralelno pratio položaj kosnika. Radi se o stupovima okruglog presjeka, te prosječnog promjera 20 cm, dok je prosječni međusobni razmak iznosio 10 cm. S vanjske odnosno, zapadne strane drvenih stupova utvrđen je sloj tamnosive gline, koji označava položaj obrambenog jarka, dok je ispunu između stupova i kosnika činio zasip svijetlosmeđe gline. Položaj pronađenih stupova sugerira da su imali funkciju palisadne ograde.

Unutar spomenute palisade i kosnika, otkriven je treći polukružni niz okomito nabijenih drvenih stupova, okruglog presjeka, te prosječnog promjera 25 cm. Međusobni horizontalni razmak iznosio je prosječnih 70 cm. Smještaj stupova relativno je pravilno pratio polukružni položaj kosnika, a njihov je međusobni prosječni razmak iznosio 1,80 m. Utvrđena prosječna gornja visina unutarnjih stupova, relativno je jednaka razini otkrivene podne površine polukružnog objekta, koju je činio sloj od nabijene žute gline sa primjesama sitnog kamena. Do konačnog završetka sustavnih istraživanja zapadnog bastiona, namjenu spomenutog niza drvenih greda možemo tek pretpostaviti. Najvjerojatnije su bile dio unutarnje konstrukcije starije srednjovjekovne utvrde.

Čvrste zidane strukture nisu pronađene, već sloj urušene cigle, koji sugerira na pretpostavku da je dio građevnog materijala polukružnog objekta sekundarno upotrijebljen prilikom izgradnje zapadnog bastiona tijekom 17. stoljeća. To potvrđuju i na površini unutarnjeg lica zida južne fase bastiona, ugrađeni sekundarno upotrijebljeni ulomci kamenog kordonskog vijenca.

Malobrojne pokretne arheološke nalaze pronađene prilikom arheoloških istraživanja zapadnog bastiona činila je uglavnom gruba tzv. kuhinjska keramika, dok je fina stolna keramika zastupljena relativno malim brojem primjeraka. Uz posuđe pronađeni su i primjerci renesansnih pećnjaka. Od metalnih nalaza najbrojniji su čavli, dok se kao posebni nalazi izdvajaju brončani zatvarač za slavinu bačve i naprstak.

Nakon arheološkog istraživanja lokalitet je snimljen geodetskim 3D laserskim skeniranjem, dok su strukture prije zatrpavanja zaštićene prekrivanjem geotekstilom. Drveni kosnici posebno su zasipani pijeskom.

Ovogodišnja arheološka istraživanja zapadnog bastiona otkrila su recentne zidane strukture tvornice šećera te izgled i način gradnje bedema zapadnog bastiona. Međutim, najznačajnije je otkriće drvenih ostataka srednjovjekovne utvrde čije su postojanje na ovom dijelu fortifikacije Staroga grada Čakovca, dosad potvrđivali samo povijesni izvori (BM).