Tijekom jeseni 2016. godine u organizaciji Muzeja Međimurja Čakovec sproveden je nastavak sustavnih arheoloških iskopavanja nalazišta Stari grad Čakovec. Radovi su trajali od 20. rujna do 25. listopada na katastarskoj čestici 2415/2, katastarske općine Čakovec, a površina obuhvaćena iskopom iznosila je 32 m². Voditeljica iskopavanja bila je Branka Marciuš, viša kustosica arheoloških zbirki Muzeja Međimurja Čakovec, a spomenuti je program financiran sredstvima Ministarstva kulture RH.

Stari grad Čakovec najvrjednije je nepokretno kulturno dobro Međimurja i jedan je od najznačajnijih primjera graditeljske kulturne baštine u Hrvatskoj. Predstavlja jedinstven, višeslojno očuvan sklop plemićke stambene i obrambene arhitekture čiju je povijesnu jezgru činio srednjovjekovni burg preoblikovan tijekom razdoblja ranoga novog vijeka u bastionsku utvrdu renesansnoga stila. Danas očuvan sklop čakovečkoga Starog grada čini četverokutna palača s dvorištem, dijelovi utvrde s dvorištem i ostatci unutarnjega opkopa. S namjerom stvaranja potpunije povijesne slike i objektivnije ocjene sadašnje spomeničke vrijednosti, Muzej Međimurja Čakovec je od 2013. godine organizator arheoloških istraživanja ostataka utvrde očuvanih u arheološkom sloju.

Predmetom arheoloških radova 2016. godine bio je prostor jugozapadnoga dijela utvrde, točnije položaj nekadašnjega unutarnjeg opkopa i bedema, a sve s ciljem proširenja saznanja o načinu utvrđivanja ovoga dijela sklopa. Temeljem poznatih povijesnih izvora pretpostavljamo kako su na spomenutom prostoru između zapadnoga i južnoga bastiona tijekom vlasništva plemićke obitelji Ernušt postojale drvene kurtine čakovečkoga burga s jugozapadom drvenom kružnom polukulom na uglu njihovoga spoja, a jednaki je izgled navedenoga dijela utvrde zadržan i tijekom perioda kada gradom gospodari Nikola IV. Zrinski. Tek sredinom 17. stoljeća, kada Nikola VII. Zrinski provodi modernizaciju i preoblikovanje osmerokutne u peterokutnu bastionsku utvrdu, kurtine i kružnu polukulu zamjenjuje ravni bedem koji je spajao zapadni i južni bastion. Pretpostavljamo kako je spomenuti novi jugozapadni bedem činio zemljani nasip s palisadom, što potvrđuju i dva povijesna prikaza iz druge polovice 17. stoljeća: tlocrt vojnoga inženjera Giovannia Giuseppea Spallae iz 1670. godine, te nedavno otkriveni tlocrt vojnoga inženjera Johanna Antona Zunggea iz 1680. godine (Végh 2018: 46–47). Za pretpostaviti je kako jugozapadni dio utvrde nikada i nije bio građen čvrstim građevnim materijalom, a razlog tome je specifična prirodna konfiguracija terena, točnije postojanje močvarnoga zemljišta i opkopa punjenih potokom Trnava.

Iskop je vršen na središnjem prostoru nekadašnjega unutarnjeg opkopa i bedema pomoću sonde izduženoga oblika, čija je najveća relativna dubina iskopa iznosila 3,5 m. Neposredno ispod humusnoga sloja, na prosječnih 164,90 m. n. v. otkriven je zasip opkopa koji je činila smeđesiva zemlja s mnogobrojnim otpadnim građevnim materijalom te ulomcima kasnonovovjekovnoga keramičkog posuđa i pećnjaka. Donja visina zasipa nalazila se na prosječnih 162,60 m. n. v. što znači da je relativna otkrivena visina zasipa ili dubina opkopa iznosila 2,3 m. Na južnom dijelu sonde, na relativnoj dubini od 30 cm, otkriven je dio kružne strukture već ranije ustanovljene geofizičkim istraživanjima. Radi se o betonskoj podlozi, 25 cm prosječne debljine, koja je pretpostavljamo imala funkciju temeljne ploče spomenika i čast poginulima u Prvom svjetskom ratu koji je 1929. godine podignut na ovom dijelu današnjega Perivoja Zrinskih (Šestak 2019: 102). Ispod zasipa opkopa otkrivena je njegova zapuna koju je činila sivosmeđa glinasta zemlja s primjesom sitnoga šljunka čija je prosječna donja visina ustanovljena na 162,05 m. n. v. Ispod zapune otkriven je geološki sloj sivoga glinastog šljunka. Pretpostavljamo kako su iskopom sonde na središnjem prostoru jugozapadnoga dijela utvrde otkriveni ostatci dijela unutarnjega jugozapadnog opkopa peterokutne bastionske utvrde, a s obzirom da su pokretni arheološki nalazi otkriveni prilikom iskopa zasipa datirani u razdoblje kasnoga novog vijeka, pretpostavljamo da je to ujedno i razdoblje kada je spomenuti jugozapadni unutarnji opkop i zatrpan.

Na sjevernom je dijelu sonde, na prosječnih 164,60 m. n. v. i na relativnoj dubini od 50 cm, otkriven zasip zbijene svjetlosmeđe glinaste zemlje interpretiran kao zemljani nasip unutar čije je padine otkriven jedan red koso i okomito nabijenih stupova u geološki sloj sivoga glinastog šljunka. Za razliku od kosnika otkrivenih unutar arhitektonske strukture zapadnoga bastiona, kosnici su na položaju nekadašnjih jugozapadnih bedema bili usmjereni prema unutarnjoj strani, točnije prema kruni ili gornjoj plohi nasipa, a pretpostavljamo da su imali funkciju učvršćenja i stabilizacije unutarnje strukture padine nasipa. Vanjski niz činili su stupovi kružnoga presjeka i prosječne širine 16 cm, koso zabijeni pod kutom od oko 45° u relativno pravilnim razmacima od oko 40 cm te očuvani u prosječnoj dužini od 2 m. Unutarnji niz činili su stupovi kružnoga presjeka te prosječne širine 14 cm, okomito zabijeni u relativno pravilnim razmacima od oko 50 cm te očuvani u prosječnoj dužini od 70 cm. Budući da je analizom stratigrafije ustanovljeno kako su zemljani nasip i opkop u međusobnom stratigrafskom odnosu, pretpostavljeno je da su nastali i funkcionirali istovremeno. To potvrđuje i način gradnje drvene konstrukcije učvršćenja padine nasipa koja se razlikuje od one otkrivene unutar bedema zapadnoga bastiona, pa je stoga i za pretpostaviti da je nastala tijekom drugoga, pretpostavljamo mlađeg, vremenskog razdoblja.